Embedded Files
Svaki uspjeh i postignuće naših mušterija ispunja nas radošću i ponosom, Bravo Sveto i Borute!
Našli smo stolicu iz butige u koju ne smi uć politika. Je, dobro ste pomislili. Katrigu o' brijačnice iz "Veloga mista". Eno je na Cankarjevoj poljani. Drže je ka eksponat u trgovini među antikvitetima, a ko god uđe oće je isprobat, oće na nju sist i zaglumit osnivača Hajduka. A znači li to sad, kad je stolica u ovoj butigi, da ni u nju ne smi uć politika?
I koliko je novi vlasnici cijene? Di se dosad povlačila, od koga su je nabavili? Činili smo fintu da nas zanima za kuću, a ne za novine, i sve saznali od Ranka Smoljana, momka rođenog nakon šta se "Velo misto" snimilo, ali je dobro zna štoriju:
- Nema za nju nikakvih papira jer se u ona vrimena nije to pisalo. Ko je mislio da će se prodavat jednoga dana! Navodno je legendarni umjetnik Vladimir Dodig Trokut, šta je Crveni Peristil napravija, bija vlasnik stolice. Redatelj Joakim Marušić uzima je, znači, kod Trokuta rekvizite za snimanje. A od Zorana Bauka smo je mi kupili. To van je čovik koji ima dućan s antikvitetima ode blizu. I evo je sad – ponosno će Ranko dok moči krpu da je malo pobriše.
Ne traži ona velika održavanja, ali triba je digod proć, pada prašina. Već je pola godine u zalagaonici. Dok prolazi po drvenim ručkama, priča nam one osnove o seriji i kako je većina "Velog mista" snimana u Zagrebu:
- U Domu sportova je bija cili trg napravljen. Nešto je i u Splitu snimano po Rivi. Bila je Bajamontuša u to vrime namištena da izgleda ka da je prava – uvjereno će Ranko, tražeći sad selotejp da za naslon pričvrsti fotografiju koja je tu stala i kad smo tek ušli. Zato smo i znali o čemu se radi. Kadar iz serije, gdje se vide oko katrige glavne face brijačnice.
Ulazi neka gospođa. Promatra.
- Ajme, svaku epizodu gledan! Uvik ću, sto i prvi put, je ga i napamet znan, ali ne mogu sebi pomoći. Ma je li ovo stvarno iz "Veloga mista"? – upire prstom na katrigu, a Ranko sad mora sve ispočetka pričat.
I tako mu je po cile dane.
Do tad smo mi vižitali regale. Iskopali i britvu iz onoga vrimena. Divili se oslikanom paravanu iz 19. stoljeća. Još je tu sitnih komada gradske povijesti. Hajdukove značke, gramofonske ploče sa Splitskih festivala, a i fotografija okupljanja ispred Hrvatskog narodnog kazališta s datumom 1901. godine. Kasnije nam je Ranko i to ispričao, zapravo je ručni vez na okviru puno vridniji. Našli smo i objektiv Sigmu 50 mm 1.4 blende. Pitali Ranka možemo li s njim fotografirati slavnu stolicu za novine.
Nazvao je tad vlasnika za potvrdu. Pričali su. Nismo prisluškivali. Poslije se vratio i objavio:
- Znate šta. Nećemo mi uopće prodavat stolicu. Ostat će tu kod nas. Tako smo sad odlučili!
- Ma kako to? – čudimo se.
- A di će naši ljudi više moć vidit takav komad povijesti? Ma i "Tri volta" se zatvaraju. Split kakvog znamo turizmon nestaje. I ova stolica je podsjetnik na neka vrimena kakvih više nema. Ko god uđe i vidi je, kaže "super, ka vrh, ludilo!" Oćemo da tako i ostane. Drago nan je da se nije uspila prodat. I sad je ni ne damo. Nek siti ljude na "Velo misto", "Malo misto". Nek in bude drago kad je vide.
Dino Rađa je objavio tekst na svojoj službenoj Facebook stranici...
- Maćo. Ovu priču će potpuno razumit samo oni koji su gledali Velo misto. Maćo je moj brico. Prije ko zna koliko godina moj dida Ante (opet oni cinkaros od nikidan) je iša na šišanje u njega tamo doli kod prvog javnog wc-a u Splitu. Onda je tu počeja dolazit moj stari i doveja mene. Posli se priselija gori na Manuš i polako je počeja dovodit svog sina da mu pomaže. Od svoje seste - sedme godine Maćo mlađi je radija tamo i s godinama preuzeja posal od starog. Kad san isa igrat u Rim donija san mu profesionalni aparat za sisanje. To je danas tesko objasnit jer je sve dostupno ali onda je to bija unikat u cilome gradu. Stari Maćo je nažalost umra a mladi priselija tamo kod autobusne za Trogir. Ja san desetak godina bija vanka i malo izgubija kontakt. Usput san izgubija i kosu pa bi se sam šiša aparaton u dvi minute. Kako san se vratija doma, odma san iša u Maće. Pitaju me dica šta se ne šišan sam. Neš ti kose. Ne možete vi to razumit. Dođes u brice ne samo na šišanje. Čuješ šta je s Hajdukon, najnovije informacije moto GP, sve živo o Formuli jedan, svi novi vicevi i uvik iste face unutra. Politika, pravo, navijači, struka, svi živi sportovi, građevina, turizam, medicina, Nasa, KGB, SDP. Sve se tamo zna. Ko to može platit. I da me danas pitate kako se zovu njih dva neman pojma. Za mene su bili i uvik će bit Maćo. Doduše prezime znan jer piše velikin slovima na ulaznin vratima. ZANZE. Dva izvanredna lika koji su ili još šire pozitivnu energiju i ne mogu zamislit ne doć se ošišat baš tamo. Slika nas dva je od jučer.
Salon Premium, kreativni tim frizerskih majstora i kolorista, priprema spektakularni nastup za pamćenje. U njihovom nastupu predstavit će se hrvatsko-slovenski tim edukatora, a seminar je kombinacija look&learn seminara i show nastupa. Na velikoj pozornici nastupiti će sljedeći izvrsni frizeri: Petar Grdović, Metod Tasić, Tina Poljak, Toni Plančić, Josip Lijić i Mia Višić. Sve frizere pozivamo da ne propuste njihov nastup i da svoje mjesto u dvorani zauzme na vrijeme, jer se za njih sprema show koji će inspirirati frizere diljem regije.
U ime Salon Premium tima razgovarali smo s Tonijem Plančićem, vlasnikom frizerskog salona Toni iz Splita i Salon Premium edukatorom.
Još nas samo nekoliko tjedna dijeli od Hairstyle Newsa 2017., kako teku pripreme za vaš nastup?
Jako se veselimo nastupu na ovogodišnjem Hairstyle News festivalu. Na velikoj pozornici nastupamo kao prvi tim i pozivam frizere da su na vrijeme spremni u dvorani. Pripreme za nastup idu dobro. Spremamo vrhunski nastup za koji svi sudionici od edukatora i modela do tehnike i organizatora zahtjeva da daju najbolje što mogu. Naravno imamo još dosta toga za napravit, ali jedva čekamo na nastup!
Salon Premium tim, s kombinacijomlook&learn seminara i frizerskog spektakla, otvara ovogodišnji program na velikoj pozornici Hairstyle News festivala. Što spremate za svoj nastup i koje ćete trendove predstaviti posjetiteljima?
Ove godine postavili smo si zadatak oduševiti posjetitelje posebnim showom u kojem se frizeri mogu upoznati s najnovijim trendovima i inspirirati odvažnim frizurama. Pripremamo nastup pun avangardnih frizerskih stilova, a uz pomoć plesnog studia Clique iz Splita obećavamo da će naš nastup ostati u pamćenju posjetitelja još dugo nakon fstivala. Već 5 mjeseci izrađujem kostime i instalacije za glavu. Pozivam posjetitelje Hairstyle News festivala da se pripreme za iznenađenje!
Na velikoj pozornici Hairstyle News festivala bit će 6 članova vašeg kreativnog tima, među kojima su renomirani hrvatski i slovenski frizerski majstori i koloristi. Kako je raditi zajedno i prezentirati novu kolekciju?
Mi smo uigran tim frizera, poznajemo se veoma dobro, i međusobno se poštujemo. Svi smo izvrsni frizeri i cjenjeni na svom području. Raduje me i što ću ove godine po prvi put raditi zajedno sa slovenskim frizerom Metodom Tasičem. On se naime ove godine pridružio našem timu edukatora i ponosan sam da je u našem društvu još jedan istinski majstor struke.
Što je sve potrebno za osmišljavanje prezentacije na ovako visokoj i zahtjevnoj razini?
Uspjeh ovakvog nastupa zavisi o sposobnosti održavanja balansa raznovrsnih elemenata. Potrebno je puno truda i vremena, a naravno potrebno je i istaknuti dobru organizaciju i podršku, koju nudi Salon Premium.
Intervju originalno objavljen ovdje.
Slika 1.
Prapočetak
Nastup glazbene grupe Legen na tvrđavi Gripe i upoznavanje sa nekim novim načinima izvođenja tradicijskih pjesama bili su zaslužni za moju novu ljubav u moru glazbe koju sam volio. Od tada pa do danas prošlo je mnogo godina, Legen je postao Kries, ali jačina zanosa i ljepota te glazbe bila je sve jača.
Slika 2.
Početak
Prvih festivalskih godina na ethnoembient dolazio sam u društvu prijatelja ili sam, ali sam ipak tamo nisam mogao biti. Nije to nikad bio neki elitni festival umišljenih faca koje gledaš, slušaš i diviš im se. Ne! Upravo suprotno, to je bio festival u kojem si se od samog njegovog početka osjećao kao dio. Dio obitelji. Ja, a uvjeren sam da su se svi tako osjećali, tamo smo oduvijek bili jedno i znali smo, a vjerujem da to mogu potvrditi i organizatori, svi smo bili dio jednog velikog mozaika koji ima stotine očiju, ruku, nogu, ali i ako ne jedno, a ono bar slično uho i što je najvažnije u cijeloj ovoj priči srce. Festival Velikog Srca! Da, mogao se i tako zvati. Ili Festival ljubavi!
Slika 3.
Obiteljski festival!
Godine su prolazile, pa sam na festival počeo dolaziti sa djevojkom, godinu poslije sa suprugom, pa opet godinu iza sa suprugom i bebom u stomaku, da bi se nakon toga rodila Klara, pa smo nju vodili, iz godine u godinu. Na Zumbu, kako je oduvijek govorila. Poslije se rodila i Tonka, a ove godine na svoj prvi ethnoambient bio je i devetomjesečni Ivan. Uvijek kada bih pozivao ljude da dođu, jer ovo je festival kojem nije trebala druga reklama osim usmene predaje, isticao bi činjenicu da moja cijela obitelj redovito dolazi. I druge obitelji bi dolazile sa bebama, djecom, kolicima, bakama i djedovima. I svi smo bili jedna velika obitelj.
Slika 4.
Čovjek na ulazu
Ovdje moram spomenuti i čovjeka na ulazu koji pregledaje karte i pušta ljude na festival. Ne znam mu ime, ali znam da je to svake godine isti čovjek koji se tako savršeno uklopio u cijelu ovu priču, kao da je izbiran na kakvom natječaju. Dakle taj čovjek pogleda blaga, uvijek bi pozdravio sa dobra večer i dobrohotno se nasmiješio, za razliku od svih ostalih koncertnih događanja kada te na ulazu dočeka mrka, nabildana spodoba koja bi te najrađe i pretresla. Taj čovjek poštivao je posjetitelje kojima je on bio prvi dodir sa festivalom prilikom ulaska na Gradinu, i kao da je govorio: Hej, opet ste tu, dobro došli, uđite, drago mi je vidjeti vas.
Slika 5.
Izvođači
Raznolikost kultura u pjesmama izvođača koji su prodefilirali kroz ovih devetnaest festivalskih godina obogaćivala i izgrađivala nas je kao osobe. Počeli smo drugačijim očima promatrati svijet koji nas okružuje. Vjerujem da smo iz godine u godinu postajali bolji ljudi. Bilo je tu raznih izvođača, nekih koji su dolazili tako često da su bili ka` doma, pa ih neću nabrajati, ali izdvojiti ću jednog od njih koji mi se neizbrisivo urezao u memoriju. To je beninski glazbenik Julien Jacob.
Čovjek čija je univerzalna glazba bila dodatno obogaćena jedinstvenim pjevanjem na izmišljenom jeziku, koji koristi zbog toga da se nepotrebno ne bi opterećivali tekstom u pjesmama. On je jednostavno pustio ljude da osjećaju. Taj izmišljeni jezik najviše me asocira na stvarnu ljubav koju smo godinama dobivali i čuvali u srcima.
Slika 6.
Dobrota
Možda će ovo zvučati utopijski, ali kroz cijelo ovo vrijeme trajanja festivala imao sam osjećaj da na festival dolaze samo dobri ljudi. Znam da su svi ljudi u samoj srži dobri i vjerujem da stvoreni smo na sliku Božju koji jest Ljubav. Isto tako vjerujem da zlo je samo nedostatak dobra kod pojedine osobe. Mojoj supruzi se često događalo da bi mobitel, fotoaparat ili torbu ostavila na klupi za vrijeme koncerta, pa bi je na kraju sve to i dočekalo gdje je ostavila. Nikad ništa nije nestalo.
Slika 7.
Završetak
Danas je nedjelja. Sinoć je završio i tako kažu posljednji Ethnoambient na Gradini. U mojoj obitelji je tuga, kao i kod svih sa kojima smo pričali. Ako tako treba da bude, neka bude. Želio bih se zahvaliti za ove protekle godine. Za sve lijepo što je bilo. Hvala svima od organizatora do izvođača i publike. Znam da ovo nije kraj. Ovo je početak jer sjeme je zasijano i budu li svi uvjeti kako treba moglo bi uroditi bogatim plodovima, a ono što je bilo živjet će i dalje u našim srcima i uspomenama koje čemo pričati djeci i unucima. Vidimo se opet kao što ono i oćemo ako Bog da.
Amen da Bog da!
»Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša… Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa.«
(1 Kor 11,6.14–15)
Treba uočiti da se u spomenutoj tvrdnji ističe kako žene ne bi uopće smjele rezati kosu. Tako daleko nije išao čak ni Pavao. On je samo bio protiv toga da muškarci nose dugu, a žene kratku kosu, no valja znati kako je on samo govorio o jednom određenom običaju svoga vremena. Dužina kose je nevažna. Čak i u najstrožim protestantskim sljedbama, koje doslovno tumače Sveto pismo, većina žena to otvoreno priznaje u praksi, ako već ne i u teoriji, budući da one doista šišaju kosu nakratko, barem prema drevnim standardima.
(Iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju” )
Artem i Andrija
Nakon što je njegova dugogodišnja mušterija jednoga dana neuredne frizure gostovala na televiziji, Alfredo je odmah odlučio reagirati i nazvao biskupski dvor.
„Preuzvišeni, izgledate kao propalica“, izravan je bio Alfredo. „Tko je to?“ upitao je iznenađeni kardinal. „Vaš frizer! Hitno trebate šišanje. Želite li mi uništiti posao?“ upitao ga je. Idućega dana kardinal je poslušno sjedio na frizerskom stolcu u Alfredovu salonu.
Ovo je samo jedna od šaljivih epizoda dvojice dugogodišnjih prijatelja – kardinala Francisa i frizera Alfreda. Smisao za humor nije im nedostajao, baš kao ni odanost do posljednjih trenutaka. Kako je kardinalovo zdravlje bivalo sve slabije, Alfredo je svaka dva tjedna odlazio svome prijatelju kako bi ga obrijao, uredio frizuru te izmasirao ramena.
– Bio sam ondje par dana prije. Izgledao je odlično, zaista. Svaki put bih ga zagrlio – prisjeća je Alfredo.
Svom dobrom prijatelju nikada nije naplaćivao usluge, a kada bi ga kardinal George pitao što može učiniti za njega, odgovorio bi mu: “Preuzvišeni, nemojte me vrijeđati. Čast mi je da netko poput vas dolazi k meni. Samo se kratko pomolite za mene.“
Jednoga je dana kardinal spomenuo grappu, poznatu talijansku rakiju koju je probao tijekom boravka u Rimu. Vrlo brzo, grappa je bila na njegovu stolu.
– Živim na Highland Parku, blizu Highwooda i poznajem sve koji rade domaću grappu. Donio sam mu bocu, a on se oduševio – prepričava Alfredo.
– Bio je izvanredan čovjek. Jedan od najfinijih ljudi koje sam upoznao – kaže za svog prijatelja kardinala frizer Alfredo.
Kardinal Francis George, umirovljeni nadbiskup Chicaga preminuo je nakon desetogodišnje borbe protiv raka, 17. travnja, u dobi od 78 godina. Kardinala Georgea su zbog iznimne intelektualne obdarenosti nazivali „američkim Ratzingerom“, a prema riječima mons. Josepha Kurtza, sadašnjega predsjednika Američke biskupske konferencije, bio je uzor služenja u Crkvi, odlikujući se blagošću i kultiviranošću.
Njegov nasljednik mons. Blaise Cupich, nazvao ga je „čovjekom mira, odvažnosti i hrabrosti“ jer je u svojem služenju na prvo mjesto uvijek stavljao Crkvu i povjereni mu puk, a ne vlastitu udobnost i potrebe. Poznata je i često citirana izjava blagopokojnog kardinala: „Očekujem da ću ja umrijeti u krevetu, moj nasljednik u zatvoru, a njegov nasljednik kao mučenik u javnosti. Njegov će pak nasljednik skupiti komadiće uništenoga društva i polako pripomoći obnovi civilizacije, kao što je Crkva često činila u ljudskoj povijesti.“
Miodrag Vojvodić
Originalno objavljeno na portalu Bitno.net
Alfredo Fricano i nadbiskup Chupich nakon mise zadušnice za njihova prijatelja kardinala Georgea.
Prihvаtio sаm poziv dа frizirаm predsednikа Titа. Odmаh sаm upozoren kаko dа se ponаšаm, dа gа pitаm kаkvu frizuru želi - sećа se Milenko Milutinović. - Kаo poznаvаlаc svog zаnаtа nisаm želeo dа gа to pitаm. Iаko me je pukovnik M. R. upozorаvаo - jer je on bio zаdužen dа me predstаvi drugu Predsedniku. I kаd me je odveo kod njegа rekаo je: "Sаdа ćemo se sresti sа Predsednikom", а jа: dаj, otvаrаjte već vrаtа!
To je u stvаri bilo Titovo kupаtilo.
Bio sаm iznenаđen skromnošću tog odeljenjа.
Pripremаo sаm se zа rаd, а u isto vreme motrio nа vrаtа kаdа će nаići Predsednik.
Nаjedаnput čujem kučiće pа pomislih: sаd dolаze... Predsednik se stvаrno pojаvio. Tiho i mirno se predstаvio.
- Izvolite, druže Predsedniče - rekаo sаm, ohrаbren kаo dа sаm se video s njim ne znаm koliko putа.
Posmаtrаo me je dok sаm vršio pripreme zа rаd.
Kаd sаm počeo dа rаdim, pogledаo me je kаo dа očekuje dа ću pitаti kаkvu želi frizuru?
Ali jа sаm bio ponosаn nа svoj posаo, polаko sаm pregledаo njegovu kosu: imаo je tаnku, slepljenu kosu.
Mislio sаm u sebi:
"Neću gа pitаti kаkvu frizuru želi!"
I počnem dа rаdim, а on poče dа se vrti nа stolici.
"Čekаjte, vi molim!"
Tu sаm gа ja presekаo kаo:
- Druže Predsedniče, pregledаo sаm vаšu kosu, vi imаte proređenu kosu (nije imаo ćelu, već sаmo rаvnomerno proređenu kosu) jа vаšu frizuru morаm dа menjаm.
Kolegu koji gа je rаnije frizirаo nisаm poznаvаo.
Dugаčku i slepljenu kosu sаm podigаo i rekаo:
- To morа zа dve trećine dа se skrаti.
Predsednik je ćutаo, posmаtrаjući budno moj rаd.
Kаdа sаm skoro zаvršio posаo, pojаvilа se drugаricа Jovаnkа. Tito ju je video u velikom ogledаlu, klimnuo glаvom i rekаo:
"Ovаj znа mnogo o kosi.
To priznаnje dаlo mi je hrаbrosti, čаk sаm osetio premа njemu neku bliskost. Kаd sаm zаvršio frizuru on se uhvаtio zа glаvu i rekаo:
"Pа jа sаm imаo 25 godinа zаstаrelog mаjstorа."
Tito je otputovаo u Berlin i odmаh po povrаtku me je pozvаo. Tu se nаšlа i drugаricа Jovаnkа, kаo dа su hteli dа mi odаju priznаnje. Rekoše dа su zаdovoljni, dа je frizurа dugo trаjаlа.
Nije nosio periku
- Fotogrаfije Predsednikа Republike počele su dа se rаzlikuju od kаdа ste vi počeli dа gа frizirаte. Ljudi su se čаk pitаli dа li imа veštаčku kosu.
- Jа sаm Predsednikovo frizirаnje preuzeo 1974. godine. Promenа koju sаm izvršio nа frizuri toliko je odjeknulа u jаvnosti dа su govorili dа Tito nosi periku, presаđuje kosu, čаk su i mene mnogi pitаli štа se to dešаvа. Dа li je Tito išаo u inostrаnstvo dа presаdi kosu.
Tito nije nosio periku, niti je kosu presаđivаo. On jednostаvno do tаdа nije imаo frizuru. Tito je šišаn pogrešno.
- Pojаvili su se i tаlаsi nа Predsednikovoj kosi.
- Predsednik je imаo prirodne tаlаse koje sаm jа mаlo fenom poprаvljаo, po onim njegovim prirodnim, tаko dа je to lepo delovаlo. Svаki dаn se to rаdilo, izuzev kаd Predsednik nije imаo progrаm.
Frizurа se prаvi zа jedаn dаn, već sutrаdаn to nije frizurа.
- Dа li vаm je to isključivo bio posаo?
- Godine 1978. iz Jаsminove kuće lepote preuzeo me je Centrаlni komitet, prešаo sаm, dа bi lаkše obаvljаo posаo kod Predsednikа i ondа sаm počeo dа putujem s njim.
- Kаko su vаs plаćаli?
- Imаo sаm plаtu nа rаdnom mestu, аko putujem dobijаo sаm dnevnice kаo VKV-rаdnik.
- Dа li je Predsednik ponekаd dаvаo bаkšiš?
- Predsednik je bio kаvаljer.
- Imаo je dostа godinа, nije imаo sedu kosu?
- Pа, Predsednik je imаo sede vlаsti. Jа sаm gа u stvаri zаtekаo sа fаrbаnom kosom, аli to je nekаko nestručno rаđeno, kаo dа to nije bilа ni dobrа fаrbа, а nije ni mаjstorski urаđeno.
Imаo je Predsednik sedu kosu, аli sаm jа odredio boju gledаjući njegove slike iz mlаđih dаnа i video dа je on kаo mlаd bio plаv.
Kаo frizeru poznаto mi je dа plаvi ljudi u stаrijim godinаmа postаju smeđi.
Tаko sаm odredio jednu boju, vаljdа sаm imаo i sreće dа sаm potrefio. Tаko je on, kаd sаm jа to urаdio bio oduševljen:
"Bаš ste potrefili moju prirodnu boju".
Nа dvаdeset dаnа sаm bojenje obаvljаo, kаko bi se izrаslа kosа izjednаčilа.
- Dа li je Tito voleo ogledаlo?
- Tito je uvek bio uredаn, voleo je dа se pogledа u ogledаlo, svаki moj pokret je prаtio i uvek bi rekаo onim njegovim:
"Hvаlа lijepo."
- Vаšim dolаskom, izgledа, nestаle su i bore nа licu Predsednikа?
- Pа to je stvаrno interesаntno, i mene je iznenаdilo. Kod ljudi kаd pređu četrdeset godinа pojаvljuju se bore, bilo po vrаtu, bilo po glаvi.
Ali nа njegovoj glаvi ničegа od togа nije bilo, kаo dа je vаjаr rаdio nа njoj.
- Dа li je Predsednik imаo kozmetičаrа?
- Nije. Pred prijem bi sаmo stаvio mаlo pаrfemа izа uhа.
- Dа li ste gа vi i brijаli?
- Brijаo gа nisаm, to je Predsednik sаm rаdio, imаo je žilete аli i električni аpаrаt.
- Dа li se nekаdа nаljutio nа vаs?
- Nisаm to primetio. Bio sаm vаljdа čovek koji mu je pružаo nešto lepo u tim njegovim poslednjim godinаmа: аko dođu političаri nаsekirаju gа, аko dođe doktor kljukаju gа lekovimа, svi dođu sа nekim problemimа.
Jа sаm osećаo dа je njemu susret sа mnom bio jedini odmor, а pogotovo kаd bih mu kompletirаo frizuru, fаrbаo gа i tаko dаlje, što nisаm rаdio svаki dаn...
Umeo je i dа zаdremа, to je trаjаlo i po sаt i po.
- Dа li se nekаd u vаšem prisustvu nа nekog nаljutio?
- Video sаm gа jednom prilikom, ne sećаm se gde je to tаčno bilo. Uhvаtio sаm reči koje nisu, nаrаvno, bile upućene meni, sаmo je kаzаo:
"A bogа mu, štа će dа rаde kаd mene ne bude bilo."
Divno kuče Džimi
- Dа li se to odnosilo nа osoblje ili nа nekog drugog?
- Nа nekog, verovаtno, političаrа, čuo je vаljdа negde nešto, nepovoljnu vest...
- Predsednik je voleo pse?
- Imаo je nekoliko pudlicа, među njimа bio je jedаn Džimi, jedno divno kuče koje gа je uvek prаtilo, а bilo je već stаro.
To kuče je bilo tаko dresirаno dа je redovno dolаzilo kod Predsednikа i spаvаlo mu ispod stolice.
- Dok vi frizirаte?
- Dа, toliko je to kuče bilo dresirаno, ko će gа znаti. Ne poznаjem njihove ćudi, аli kаd počnem dа Predsedniku lаkirаm kosu, kuče bi se pomerаlo, kаo dа je osećаlo dа je krаj frizirаnju, štа jа znаm.
Uginulo je mesec dаnа pre Predsednikove smrti.
Džimi je bio omiljen, nаlаzi se u Predsednikovim аlbumimа.
Imаo je Tito još troje-četvoro kučićа. Olju, Bilа... аli oni su bili mlаđi te su se igrаli po rezidenciji, аli Džimi je bio, tаko dа kаžem, stаrаc i prаtio je Predsednikа svudа, pа, eto, kаžem, i pod stolicom je bio uvek kаd sаm gа frizirаo.
- Vi ste sа Predsednikom putovаli u inostrаnstvo? Kаko ste se hrаnili nа putu?
- Predsednik je imаo svoju kuvаricu. Nisаm bio u prilici dа sedim u njegovom sаlonu, аli sаm primetio dа mu kelner donosi zа doručаk obične švаrgle.
Bio sаm i nа dvа-tri dočekа Nove godine i video dа od pićа voli viski.
- Jeste li želeli nešto posebno dа pitаte Predsednikа?
- Kаd smo pošli kod Kаrterа jа rekoh:
- Druže predsedniče, po mojoj oceni, i Kаrter i onаj njegov zаmenik, imаju lepe frizure, pа se morаmo potruditi dа nаšа bude lepšа.
A on mi odgovori:
"Imаju oni i lepe žene."
Tito je voleo žene.
- Vi ste kаo frizer pored Predsednikа ostаli do krаjа njegovog životа?
- Predsednikа sаm frizirаo, sve do njegove smrti. Bio sаm u Kliničkom centru u Ljubljаni dok se lečio.
- Bili ste do poslednjeg dаnа nа Klinici?
- Dа, Predsednik i kаd je bio u Ljubljаni, u bolnici, vodio je rаčunа o svojoj frizuru, iаko već teško bolestаn.
Kаko ću tаj posаo obаviti?
Kаd je Predsednik stigаo u bolnicu, pozvаli su me: vidim Predsednikа pod monitorimа i tim lekаrа pored njegа.
Video je dа sаm uznemiren, pа se nаsmejаo:
"Štа ste se uznemirili, to što vidite, to su аstronomske veze sа vаsionom" - rekаo je rаspoložen.
Jednom je u bolnici imаo susret sа nekim gostom, i želeo je dа imа frizuru.
Uz pomoć sestаrа obаvili smo to, čаk i fаrbаnje, toliko je imаo strpljenjа.
Redovno sаm odlаzio kod njegа kаd je trebаlo dа gа snimаju.
Još jedаn detаlj me je jаko iznenаdio, kаd su mu nogu аmputirаli: svi smo bili u jednom, mogu dа kаžem, bolesničkom stаnju i on je to primetio.
Počeo sаm dа rаdim frizuru i tu dođe jednа sestrа sа lekom, sа dostа tečnosti, i kаže:
"Druže Predsedniče, ovo morаte popiti, ove lekove, аli sve, i to odjednаput."
On je pogledа i reče:
"Ali štа će se ondа dаlje dešаvаti?"
Kаdа je Predsednik umro, bio sаm u Beogrаdu.
Oko 14 sаti pozvаli su me nа kuću.
Obično se kod njegа išlo ujutro, а pošto sаm bio pod dežurstvom nisаm se udаljаvаo. Kаo dа sаm osećаo dа je Predsednik umro.
Avionom smo stigli u Ljubljаnu. Moj posаo je bio dа očešljаm mrtvog Predsednikа. Rаnije tаkve stvаri nisаm rаdio.
Ljudi u njegovoj blizini bili su zаbrinuti, video sаm i kovčeg spremljen u susednoj sobi. Kаko ću tаj posаo obаviti?
Predsednik je bio pokriven belim čаršаvom.
Želeo sаm dа mrtvog Predsednikа ne vidim, аli nije moglo ostаti bez togа. Dve devojke su mu oprаle kosu. Zа mesec dаnа Predsednik je izgubio veliki deo kose.
Nije tu bilo štа zа češljаnje, toliko se kosа bilа proredilа. Isfenirаo sаm gа. Dok sаm spremаo аlаt, devojke su skinule onаj čаršаv dа mu obuku uniformu i jа vidim Predsednikа kаo od mаjke rođenog.
Ništа nije oslаbio, sаmo što mu je levа nogа bilа аmputirаnа. Izаšаo sаm tužаn.
- Štа sаd rаdite?
- Sаdа sаm penzioner, rаdni stаž sаm zаvršio u Centrаlnom komitetu. Tаko živim penzionerski, tih život.
Imаm vikendicu, tu kod Stepojevcа, odlаzim tаmo, mаlo se sа voćkаmа bаvi, nešto mаlo i sа bаštovаnlukom.
Voćke volim nаročito u proleće... Odlаzim često u moj rodni Šid.
Razgovarao: Vlаdаn Tomić, obrada: Yugopapir (RTV revija, transkript emisije Radio Beograda, april 1991.)
Jedno od zanimanja koje je vrijedno poštovanja je i zanimanje frizera. Ako netko želi otvoriti frizerski salon, uvjet je da ima završenu frizersku školu. No, što ako netko želi biti frizer, a nema znanja niti iskustva?
- Ti bi otvorio frizerski salon?
- Jest, baš ja.
- Zašto bi ti otvarao frizerski salon?
- Zato što sam nezaposlen, a vidim se kao frizer.
- A, imaš li ti mali kak'u školu?
- Nemam školu, ali želim biti frizer.
- Nemaš školu, a bavio bi se tako važnim stvarima kao što je šišanje ljudi?!
- Kakve veze ima škola s mojom željom da živim od šišanja ljudi?
- Pa, zato dečko što će tvoj rad utjecati na mnoge ljude i ne možeš šišati ljude ako nemaš završenu školu za frizera. Takav je zakon.
- Ali, meni je cijeli život želja šišati ljude...
- Imaš li kakvog iskustva?
- Imam.
- Kakvog?
- Redovito se šišam svaki mjesec.
- Svaki mjesec se šišaš?! Ti neki buržuj? Odakle ti pare da se šišaš svaki mjesec?
- A snađem se nekako...
- Ajd', ajd'... zapriča me... pitao sam te imaš li kakvog iskustva u šišanju ljudi?
- Pa, gledam svaki mjesec kako me šišaju.
- Gledaš kako te šišaju i sad bi ti isto šiš'o?
- Da. Što fali da i ja malo šišam?
- Ma, ne fali ništa, nego nemaš školu...
- A što ja to mogu pogriješiti ako nekoga krivo ošišam?
- Uuu, možeš puno pogriješiti. Frizeri utječu na živote ljudi.
- Kako utječu, ako krivo ošišam, kosa će opet narasti...
- E, dečko vidiš kako ne znaš. Ako mladenku krivo ošišaš, uništit ćeš joj jedan od najljepših dana. Ako krivo ošišaš nekog dečka koji traži posao, on ga neće dobiti zato što si ga unakazio... Puno je razloga zašto je važno da budeš školovan frizer i da znaš šišati ljude.
- Ali mene škola nikada nije išla. Ja samo želim šišati ljude.
- A što ti dečko ne bi šišao ovce?
- Kakve ovce? Ja želim šišati ljude, a ne ovce.
- Zato što ti za šišanje ovaca nije potrebna škola.
- Bune li se ovce?
- Ne bune. Njih kako god ošišaš one sretne. Što ih gore šišaš one sretnije bleje.
- Ja bi' ipak šišao ljude.
- Pa, ima mogućnost da šišaš ljude, a da oni budu ovce.
- E, to nisam nikad čuo, ljudi koji su ovce? Gdje to ima?
- Tu u Hrvatskoj.
- Kod nas ima takvih?
- Aha.
- I ne treba mi nikakvo znanje?
- Ne treba. Što manje znanja imaš, to bolje šišaš?
- A mogu li pogriješiti?
- Ne možeš.
- Može. Što trebam učiniti da šišam ljude koji su ovce?
- Evo, učlani se u našu partiju i kada uđeš u Sabor, slobodno šišaj koliko te volja. Možda jednom postaneš i ministar.
- Ministar?
- Aha, oni najbolje šišaju. Kad te oni ošišaju ništa više ne raste.
- E, baš vam hvala...
- Nema na čemu. Vidim ja da ćeš ti jednom biti premijer.
- Zašto premijer?
- Pa nemaš znanja, nemaš iskustva, a želiš šišati ljude.
Autor: Elvis Duspara - preuzeto sa portala dnevno.hr
Bila je 2002. godina, on i ja gledamo film “Jesen u New Yorku” s Richardom Gereom, a ja naglas razmišljam kako bi bilo divno tamo otputovati. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će to putovanje postati stvarnost, da ću se u Velikoj jabuci nastaniti i, evo, ostati do danas!
Bio je taj odlazak, doduše, mnogo manje bajkovit nego onaj filmski. Nas dvoje, svako sa svojom kesom u ruci, teška srca, s očima punih suza, nikada neću zaboraviti taj svoj zadnji okret i posljednji pogled na kišni Split kroz prozor autobusa..., jer bio je prvi dan jeseni kao u filmu “Jesen u New Yoru” - prisjetila se, s mješavinom tužnih i sretnih emocija, Splićanka Kristijana Kosor ex. Jakulj, koja je prije 12 godina sa suprugom Marinom Split zamijenila američkim velegradom.
- Prvi susret s New Yorkom bio je šok, sve novo i čudno. Slijetanje na aerodrom Kennedy, sjedanje u taksi koji nas je trebao odvesti do onih lijepih zgrada iz filmova, a taksist crnac, koje sam do tada viđala samo u filmovima. Gledala sam u supruga i pogledom ga pitala hoće li nam on nešto ružno napraviti - ne mogu od smijeha kada se danas toga sjetim - pogotovo zato što je čovjek bio jako ljubazan i trudio se sporazumjeti s nama, iako ni suprug ni ja nismo znali gotovo ni riječi engleskog. Nismo mu ostavili ni napojnicu (smijeh), ali zato to danas više ne zaboravljam.
Taj dan, 24. rujna 2002., stigli smo oko osam navečer, a dočekao nas je suprugov prijatelj, kod kojeg smo živjeli iduća dva mjeseca, dok nismo uspjeli uštedjeti dovoljno da možemo platiti dvije stanarine unaprijed, jer u protivnom ne možeš postati podstanar u New Yorku.
Beštimje u Astoriji
Suprug i ona skrasili su se u dijelu New Yorka, Astoriji, u kojem ima jako puno Hrvata, a samim time i naših barova i restorana. Odmah prvi dan kavu su popili u hrvatskom kafiću “Scorpio”, u kojem se svi međusobno znaju i pozdravljaju, a Kristijana je mislila da joj se pričinja da čuje beštimje na dalmatinskom, međutim uskoro je spoznala da naši ljudi stvarno nisu zaboravili šporke riči iz svog kraja.
- U tom kafiću suprug je prepoznao svog prijatelja iz srednje škole kojega nije vidio 20 godina! Zamislite tu slučajnost, a baš taj prijatelj bio je najzaslužniji što sam već idući dan pronašla svoj prvi posao, u frizerskom salonu u kojem sam provela iduća dva mjeseca. Otada do danas ni jedan jedini dan nisam prestala raditi.
Dio grada gdje smo bili bio mi je, moram priznati, puno manje filmski od New Yorka iz mojih snova. Za doći do Manhattana mora se ići podzemnom ili taksijem, a svi drugi dijelovi uglavnom ne izgledaju tako glamurozno i poznato - smije se ona i veli da su isprva muku mučili i sa sporazumijevanjem.
Tako se ispočetka suprug Marin svako jutro iz kupnje vraćao kući ljut jer je prodavač kruha prema njemu bio neljubazan. Kako je ona s istim čovjekom imala suprotno iskustvo, odlučila je provjeriti u čemu je ‘kvaka’. On, naime, nije znao da nakon svakog pitanja obavezno moraš reći “please”. Ta je riječ kao i “sorry” dio američke svakodnevice i sve suprotno smatra se velikom neljubaznosti, priča Kristijana.
Iz prvog salona otišla je nakon dva mjeseca u bolji, u srce grada, na Manhattan, a preselili su se i u bolji stan u kojem su živjeli idućih devet godina. I engleski je predstavljao sve manji problem, a život u Americi, “kava za van” svako jutro, doručak i ručak na poslu, različite kuhinje, japanska, kineska, indijska…sve je to postalo normalno.
- Danas ipak radije, uz sushi koji obožavam, volim na posao ponijeti dalmatinsku spizu koju savršeno i svaki dan kuha moj suprug. Navikla sam se i na brzinu života. Slike rodnog Omiša i višesatne kave s prijateljicama su polako postajale lipa uspomena, iako mi to beskrajno nedostaje. I ono naše da se svi znamo, jer u ovoj novoj zgradi u devet godina nisam nikad susrela prvog susjeda, što zvuči nemoguće, ali je tako.
U globalu, ovdje su ljudi jako hladni i distancirani, što nije čudno jer svi su, kao mi, odnekud došli, i donijeli dio svoje kulture ili nekulture sa sobom. Meni je New York najdraži u jesen i za Božić - priča nam.
Kristijana od 2005. radi za istog poslodavca, Sarajliju koji u New Yorku ima frizerski salon “Gigi”, u koji nerijetko svrate poznate face.
- Zanimljivo je da sam ja ovdje samo i isključivo frizerka. Sve ostalo obavljaju asistenti, od metle, pranja kose do dočeka i ispraćanja klijenata. Nikada neću zaboraviti svoje uzbuđenje kada mi je na frizersku stolicu sjela zvijezda “Baywatcha” Jenny Packham.
Frizira ‘celebe’
Jedva sam promumljala pitanje kako se želi ošišati, a ona, vidjevši da imam tremu, na kraju je ponudila da se fotografiramo za uspomenu. Takvi su tipični Amerikanci, srdačni, otvoreni i ljubazni! Onda sam jedne nedjelje gledala na TV film o životu princa Williama i shvatila da glavnoga glumca već godinama šišam, a da pojma nisam imala čime se bavi. To je bio Dan Amboyer i sada se uvijek smijemo mom neznanju, a ja ga od milja zovem Princ - govori nam o iskustvima s celebritijima.
Jednu ju je večer suprug nazvao i rekao da do njega u hrvatskom baru sjedi djevojka čije je slike izrezivala iz novina, a koja je tada bila poznata kao zaštitno lice kuće Mango. Iako joj on nije znao ime, ona je odmah znala o kome se radi, pa mu je dala zadatak da je zadrži dok ona ne dođe s posla. I tako se taj dan u New Yorku rodilo prijateljstvo s Ljupkom Gojić, danas Mikić, jednom od najuspješnijih hrvatskih manekenki.
- Obožavam nositi sve što iziđe iz radionice njezina brenda Jolie Petite by Ljupka Gojic, a ti komadi uvijek nađu put do mene i u New Yorku. Prekrasna Ljupka mama je dvijema djevojčicama i zaista joj se divim u svakom smislu. Druga naša cura, ništa manje uspješna u istom poslu, je naša Helena Šopar, s kojom sam se puno družila i družim se kad dođe ovamo.
Zanimljivo je da je Kristijana prvi put u Hrvatsku putovala punih osam godina nakon odlaska. Taj dan je cijelim putem plakala, a kada je avion dotaknuo pistu u Splitu, mislila je da će joj se srce raspuknuti od emocija. Danas, kad u Hrvatsku putuje ipak malo češće, veli da bi joj bilo idealno kada bi mogla pola godine živjeti ovdje, a pola u New Yorku, jer se već navikla na život u Americi. Na druženja s našim ljudima, nedjeljne mise i shopping bez granica, koji si kao dijete iz radničke obiteljiprije nije mogla priuštiti.
- Što se tiče mode i uređivanja, žene su ovdje puno opuštenije nego naše. Frizure ne moraju trajati od petka do petka, a feniranje nikako nije bitan segment šišanja. Imam samo jednu mušteriju koja već 11 godina svake subote dolazi na frizuru.
Dok nisam došla živjeti ovdje, mislila sam da je ovo prijestolnica mode, ali je sasvim suprotno. Tako na ulici možete susresti ženu u Victoria Secret pidžami i japankama usred zime i nitko je neće čudno gledati, a na Manhattanu su svi u crnom. Kod nas je ta boja rezervirana za karmine, a ovdje…ovdje je to dress code. S vremenom je i moj ormar ‘pocrnio’.
Što se tiče shoppinga, naučila sam američku lekciju, pa strpljivo čekam da nešto skupo što mi se sviđa stigne na sniženje, jer cijene vrtoglavo padnu, a nije loše imati ni dobre veze u dućanima, pa saznati dan prije kojoj će Chanel torbi sutradan cijena pasti za pola - kroz smijeh će Splićanka u New Yorku.
Izvor: http://slobodnadalmacija.hr/
Kristijana Jakulj
U Zadru brice broje svoje posljednje dane. Dug za najam gradu nakupljao se godinama, a mušterija sve manje, tako da bi dvije muške i dvije ženske brijačnice sutra trebale staviti ključ u bravu. Ovo je sramota. Neokapitalizam koji se događa u Hrvatskoj briše i posljednje zanatske butige u kojima su meštri od zanata pružali svoje usluge. Jučer postolari, urari, krojači, kovači, danas brice, a sutra će vas istjerati iz grada i poslati na periferiju. Kako? Nametima, porezima, komunalijama,,,,,,stiskat će vas dok ne popustite i prodate ili prepustite svoje nekretnine njima koji su tu došli demokratskim putem od nas izabrani pa imaju legitimitet raditi za svoje džepne interese. Mediteran kakvog smo nekad poznavali iz seija Velo i Malo misto, Fellinijevih filmova, Radičinih memoara o Vječnom Splitu, Kudrjavcevovim zapisima nestaje. Zato vi koji ovo čitate uđite u neku obrtničku butigu u vašem gradu i popričajte sa meštrom u njoj, pa se na kraju slikajte zajedno, da možete naraštajima koji dolaze iza vas pokazati kako je to nekad izgledalo, prije Jokera, Cityja, Mercatora i ostalih tvornica novca. Znam da se sve mijenja. Život kola i pretače se iz jedne posude u drugu, ni ja nisam isti onaj od jučer, ali mogu reći da mi je žao što novac jede ljude, a jede ih zar ne?
Napravio sam copy/paste nekoliko twittova koji govore kako uistinu mušterije doživljavaju nas frizere. Kolege i kolegice pozor!!!
Aleksandar Sekulić (@amstelaca) tweeted at 6:52 PM on sri, lis 29, 2014:
Prolazim pored frizerskog salona, unutra frizer sedi sam i spava, nogao sam da ga zajebem, uđem i ošišam se za džabe.
Nisam to što misliš (@BiboksBoban) tweeted at 2:14 PM on čet, tra 24, 2014:
frizer: koje si godiste,gde radis,gde zivis,imas brata ili sestru,gde si isao u skolu, kako zivot
iskuliraj se dosao sam samo da se sisam
zamalopoznat (@MILOVSAT) tweeted at 3:32 PM on ned, ožu 09, 2014:
dolazi mi frizer prije neki dan "pa znas kako bi ti stajalo da ti malo gore ostavim,preslatkALO SISAJ MI TO NA 1-2 I NE SERI"
zli GRI (@GlavatiMedved) tweeted at 6:12 PM on pet, velj 07, 2014:
Ne znam da li postoji frizer koji nema barem 3/4 telefona i još mu svaki zvoni dok se ja šišam
Lana Bre (@Vesela_Lisica) tweeted at 10:25 prije podne on čet, pro 05, 2013:
Ja u frizerskom salonu nikad ne pokupim nijedan trač, ja sam attention whore i hoću da frizer hvali moju kosu, a ne da mi priča tračeve
Игњат (@Ignjat_se_zovem) tweeted at 1:07 PM on pon, pro 02, 2013:
Gej frizer te zamoli da saviješ glavu pa ti se onda zahvali, a onaj regularni te ništa ne pita, samo ti savije vrat k'o baštensku stolicu.
Crno Dete (@ThorBaPef) tweeted at 2:15 prije podne on pon, lip 17, 2013:
Frizer me je ubeđivao kako se SA MNOM piše SAMNOM. Ja mi rekao: "Zamenice se u instrumentalu pišu odvojeno od predloga." Zaćutao je.
Van Pefi (@Sir_Psycho_Pefi) tweeted at 7:15 PM on ned, lip 16, 2013:
Al frizer kad mi kaže Oćeš da čuješ vic a vezao me onom mušemom. Kao da imam izbora
Ispovesti (@Ispovesti) tweeted at 1:39 PM on uto, lip 04, 2013:
Imam trip da frizer dok me šiša pogleda da li su mi čiste uši
Slobodan Milošević (@sloba_milosevic) tweeted at 8:49 prije podne on pon, lip 03, 2013:
Motivaciona poruka za ponedeljak:
Život je težak ali makar niste frizer Emira Kusturice.
Forgo (@Eshumator) tweeted at 3:03 PM on ned, svi 19, 2013:
Moj frizer ne radi nedjeljom... neka sam ja uzeo ovolike škole da učim
Želite da vas netko obrije ili vam modelira bradu ili milimetarski precizno ošiša kosu? Zagreb ima čovjeka za vas, ali požurite, jernajstariji purgerski šišač i brijač u Ilici, uskoro će staviti ključ u bravu.
Svi muškarci koji se pitaju kako je šišanje izgledalo kod starih 'brica' u sedamdesetima, imaju posljednju šansu isto doživjeti kod Ivana Prgometa, na čijem salonu stoji oldtimerski natpis 'Frizer za muškarce', i koji se nikada ne laća škara ili britvice a da prije ne odjene kutu. Da, tako je to bilo nekada, kada je šišanje muškaraca bilo muški posao, a ne kao danas. A što je danas? 'Danas više nema razlike između muških i ženskih frizera. Mlade cure se petljaju u naš posao i privlače mladiće da se kod njih ošišaju. Muški saloni umiru', žali se Ivan koji škljoca frizerskim škaricama većpedeset godina, i kontemplira zatvaranje salona nagodinu.
Interijer iličkog frizera za muškarce ostao je nepromijenjen desetljećima. Prostorom dominiraju tri ogromna profesionalna frizerska stolca koje je zagrebački brico nabavio još početkom sedamdesetih a kaže da su zajedno koštali kao jedan novi 'Fićo'. Ispred stolaca lavaboi, stare drvene kredence i kojekakve zastavice i priznanja dok u kutu radnje visi bojler. Pored njega su vrata s natpisom 'Ulaz za dame'. Naime, Ivan je nekada zapošljavao i frizerku koja je u susjednoj sobi držala salon za žene. Ali, prvo raščistimo terminologiju. Muškarci su nekada išli na šišanje i brijanje, žene na frizure i češljanje.
'Češljaonica je bila ženski frizeraj. Muškarci su imali brijačnice. Danas više nitko ne zna obrijati ili modelirati bradu. Cure koje izlaze iz frizerske škole nemaju o tome pojma. Nisu one krive. Nema ih tko naučiti. Ovih klasičnih brijačkih radnji više nema u Zagrebu. Ja sam najstariji', reče mi Ivan dok ulazimo u priču kako su se frizure promijenile unazad tridesetak godina. Kaže da više nitko ne zna napraviti klasičnu mušku frizuru. Zvuči malo neodređeno pa tražim dodatnu elaboraciju.
'Klasična muška frizura je jako precizan posao. Zato je mladi frizeri i izbjegavaju. Treba sve ravno podšišati, oko uha napraviti fazone, pa prijelaz otraga. Išao sam na natjecanja, znam kako to ide. Žiri bi gledao desetinu milimetara, toliko si morao ujednačeno podrezati', upućuje me Ivan u frizerski klasicizam koji se ne tiče samo kose nego i brade. 'Urediti bradu može samo majstor koji je smiren i rijetki je znaju modelirati. Mlade frizerke mi često šalju svoje klijente koji su ih tražili brijanje', kaže posljednji zagrebački brijač koji radi britvicom.
Da ne bi ispalo da Ivan zna složiti jedino frizure iz ranih sedamdesetih, u svojoj je karijeri radio sve i svašta, od nekad popularnih 'bit-frizura', što je zapravo 'beatlesica', ili kako se to narodski kaže 'na kahlicu' ili 'na teču', pa sve do pankerskih irokeza. Ipak, ne treba imati šesto čulo da bi pogodili kako su mu najmilije 'prave klasične muške frizure'. Ivanov je dojam da muškarci više ne drže do sebe kao nekada, pa se iščuđava tipovima koji su skoro potpuno ćelavi, a otraga nose rep, ili ljudima s lijepom bujnom kosom koji se šišaju na nulu.
'Ljudi nešto žele, a ustvari ne znaju što žele. Danas kao da vrijedi pravilo da što više unakaziš čovjeka, to si veći stilist. Dečko, na primjer, ima krasnu kosu, pa se ošiša na 'ćelicu' i misli da je moderan. Kada obuče odijelo onako ošišan, glava mu strši kao bundeva', ispaljuje stari frizerski klasičar koji priznaje da ne radi moderne frizure jer bi mu oduzele previše vremena.
S klijentelom koja se osipala, Ivan jedva uspijeva poplaćati račune. Priznaje kako radnju i dalje drži iz – društvenih razloga. 'Imam stalne mušterije, ima i nekih susjeda, mahom ljudi koji traže klasiku, jer mladi frizeri to ne znaju napraviti. Najbolje je išlo u sedamdesetima, dok je zadnjih šest, sedam godina prilično loše. Trebao sam otići u mirovinu prije deset godina, sada mi je sedamdeset i jedna, ali teško mi je rastati se od mušterija od kojih su mi neki postali kao obitelj', veli Ivan koji je čini se ipak prevalio psihološku barijeru i razmišlja o nekoliko opcija nagodinu. Prostor bi iznajmio da budekafić ili dućan.
Ne isplati mu se ostavljati posao nekom drugom. Tko god da preuzeo ne bi od muškog šišanja mogao platiti najamninu, kaže mi. Žao mu je namještaja. 'Dolaze mi iz Londona i Pariza i mole me da ostavim radnju, da ništa ne diram u njoj, jer se ionako frizerski saloni vraćaju na starinski dizajn, pa neki od najpopularnijih salona u svijetu šišaju ljude na drvenim stolcima', veli stari majstor.
Žao mu je što se mora pozdraviti sa strukom. Plemenita je, veli, ne možeš se obogatiti ali si u kontaktu s ljudima. 'Iz godine u godinu si mislim, ići ću sad, ići ću sad, ali onda ipak ostanem', priznaje na kraju Ivan. Jest da mi je rekao da sam ošišan kao ženska, ali tko bi mu zamjerio?
Autor: Deutsche Welle
Originalal tekst nalazi se ovdje.
Ivan Prgomet
Jedan od najvrjednijih spomenika rimske umjetnosti na području Hrvatske, glava djevojke za koju se vjeruje da pripada Fulviji Plautili, ponovno je u stalnom postavu Arheološkog muzeja nakon više od 40 godina.
Prošireni postav Antičke zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu dopunjen je nalazima vjerskog i umjetničkog karaktera koji nesumnjivo jedni od najatraktivnijih i najvrjednijih u bogatom muzejskom fundusu. Religije su antičkim ljudima bile nepresušan izvor inspiracije u umjetničkom izričaju, što posjetiteljima ovaj dio stalnog postava zorno prikazuje. Osim predmeta isključivo sakralne i votivne namjene, zbirka posjeduje i umjetnička djela profane prirode, posebice portrete javnih i povijesnih ličnosti. Među njima se posebice ističu portreti vladara i pripadnika carskih obitelji poput svjetski poznatog portreta princeze Plautile, slavne „Solinjanke“.
Iako nam datum njenog rođenja nije poznat, drži se da je rođena u drugoj polovici 180-tih godina. Kao kćer pretorijanskog prefekta Gaja Fulvija Plautijana od malena je bila pripremana za udaju u carsku obitelj dobivajući poduku iz znanosti te raznim drugim umijećima, posebice iz glazbe i plesa. Sudbina nesretne princeze obilježena je nesretnim brakom sa Karakalom, sinom rimskog cara Septimija Severa. Iako su vjenčani u najvećoj raskoši te iako je ispraćena sa mirazom dostatnog za pedeset žena kraljevskog dostojanstva, brak Plautile i Karakale bio je sve samo ne uspješan i sretan. Karakala je na brak bio prinuđen očevom voljom, a uz to je i mrzio njenog oca Plautijana koji je pak na svoju kćer najvjerojatnije gledao kao na sredstvo za ostvarivanje političkih ambicija koje će ga kasnije stajati glave. Car ga je smijenio i pogubio pod optužbom da je težio za carskom vlašću i snovao smrt vladajućoj carskoj obitelji. Fulvija Plautila je izgnana na Lipare, otočje osamdesetak kilometara od današnje Mesine, a oduzet joj je i naslov Augustae. U izgnanstvu je živjela relativno sigurno sve dok na vlast nije došao njezin bivši muž Karakala koji ju je dao ubiti te izbrisati svaki spomen na nju.
Uspomenu na nesretnu princezu u Arheološkom muzeju čuvaju dvije mramorne glave iznimne umjetničke kvalitete, baza za kip s natpisom iz Siscije te nekoliko primjeraka novca s likom Plautile.
Glava djevojke za koju se vjeruje da predstavlja caricu Plautilu primjer je savršene preciznosti u oblikovanju detalja te mekoće i profinjenosti modelacije koje ukazuju na vrhunsko majstorstvo i rafiniranost autora pa se s pravom svrstava u najljepše ženske portrete u rimskoj kamenoj plastici. Glavni je majstor udahnuo životnost i gotovo eterničnu produhovljenost, a transparentnost uglačanog mramora omogućuje usporedbu s alabasterom. Detalji lica brižljivo su oblikovani, a očne šupljine, duboko usječene, nekoć su bile ispunjene staklenom pastom. Kosa je od sredine tjemena prema ušima razdjeljcima podijeljena u dvanaest segmenata nalik kriškama dinje skupljenih na zatiljku i isprepletenih u pundžu.
Takav specifičan tip frizure utjecao je i na lokalnu modu kakva se zadržala do današnjih dana pa možemo reći da veza s nesretnom princezom Fulvijom Plautilom traje i dalje kroz frizure kakve se i danas nose u Slavoniji.
Solinjanka
Slovenski umjetnik Dragan Živadinov (54) u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji objavljenom 21.06.2014. između ostalih nebuloza izjavio je i sljedeće:
"Ima jedna knjižara u Moskvi, između MHAT-a i Boljšoj teatra, gdje na zidovima imate čitavu povijest ruske književnosti, fotografije svih važnih književnika, i vidite razvoj te literature kroz razvoj frizure.– Prvo imate Tolstoja: duga brada. Potom ide Dostojevski: skraćena brada. Onda dolazi Maksim Gorki: nema uopće brade, samo brkovi. I zatim Majakovski: taj je i bez brade i bez brkova, nema ni kose. To je primjer kako se metamorfoza stilskih formacija vidi i po frizuri."
"Tijelo je hram Duha svetoga i ti kad njeguješ svoje tijelo njeguješ Isusa.
I kad god se češljaš ti češljaš Isusa.
Bože do kad ću ja biti slijepa?
Kad ću ja shvatit da moje tijelo nije moje, da se Duh sveti nastanio u meni?"
Iz intervjua "Duhovna iskustva i promjene života" sa časnom sestrom Svjetlanom Rezo u emisiji Agape i radia Mir.
Učiteljice četvrtih razreda splitskih škola učenicima brane nositi hajdukova obilježja na ekskurziju u Zagreb, ali djeca su se dosijetila kako udovoljiti učiteljićinim zahtijevima, a istovremeno ostati svoji, hajdukovi anđeli.
"Samo se ne dajmo u konzervatizam. Ne dajmo se u lijenost. Ne dajmo se na razmišljanje o ničemu. Razmišljajmo stvaralački, kreativno, stvarajmo, mislimo. Okrenimo sve. Mijenjaj svaki dan svoju sobu ako treba, krevet naglavce. Na sto načina možeš spavati u krevetu. Uvijek se drugačije umij, probaj nove frizure i tako dalje. Ne boj se!!! Budi svoj!!! Mijenjaj se!!!
Tužno je promatrati kako naši muškarci, većina njih, nose, frizure ošišane do gola. Zašto? Jer je to moda. Ma sramota. Pa gdje ti je tvoje ja? Gdje ti je tvoja osobnost? Zar nemaš ti svoju vlastitu modu? Zar moraš slijediti druge? Ti se dakle bojiš biti ono što jesi i zato moraš biti kao drugi, masa. Tuga me uhvati kad vidim to. Šta ljudi rade od sebe? Ali tako isto i djevojke. Šteta, jer uništavamo svoj vlastiti karakter. Uništavamo ono što je u nama najdragocijenije, a to je naša osobnost, naša originalnost. Jer to što si ti originalan, to je kreativnost i to je ono što stvara i razvija našu zemlju, stvara i razvija tvoj brak i tvoju obitelj i tvoju budućnost. To što ti imitiraš druge ili ako milion Hrvata imitira ne znam kakve modne kreatore ili tome slično, oni uništavaju Hrvatsku na taj način. To je milijun ljudi koji ništa ne rade, koji ne razmišljaju i ne razvijaju svoju dobru zemlju. Svaki bi od nas trebao biti modni kreator za sebe. Onda bi stvari krenule naprijed. Onda bi bilo originalnosti. A ne jedni tamo imitiraju razne Kineze, drugi Japance, te treći ove, četvrti one.
A ti ??? Zar tebe nema??? Kad ćeš sebe jedan puta imitirati? Kad ćeš pokazati svoju veličinu i moć?"
(Profesor Tomislav Ivančić u emisiji „Gospodine, nauči nas vjerovati“ Hkr-a dana 27.05.14.
Papa emeritus Benedikt XVI. je umjetnicima, 4. srpnja 2011., povodom izložbe koja je bila dar umjetnika Papi za 60. obljetnicu ređenja, između ostalog, poručio:
„…nikada ne odjeljujte umjetničku kreativnost od istine i ljubavi; ne tražite nikada ljepotu daleko od istine i ljubavi, već bogatstvom svoje genijalnosti, svoga kreativnog zanosa, budite uvijek, hrabro, tražitelji istine i svjedoci ljubavi. Učinite da u vašim djelima sjaji istina i to na takav način da njihova ljepota u očima i u srcu onoga tko ih razmatra pobudi čežnju i potrebu svoj život učiniti lijepim i istinitim.“
Papa nam je tako, na neki način, ponudio definiciju osnovnog motiva i svrhe umjetnosti. Ako mi frizeri svoj posao doživljavamo kao umjetnost ovu poruku moramo duboko promišljati u svakodnevnom poslu.
Dok za jednog glasovitog frizera čovjek očekuje da, ako uopće ima vremena za životinje, posjeduje eventualno kakvu egzotičnu pudlu ili raritetnu mačku, vlasnik salona “Sananda” Joško Tafra pasionirani je uzgajivač, pazite, kokoši! I tu su se zlobnici domislili analogiji, te prokomentirali da je čovjek koji većinu radnog vijeka provede sa ženama navikao na kokošinjac. No, kad započnete razgovor s Joškom o toj temi, njegov vas stav o tome sasvim razoruža.
Upravo dirljiva je ta ljubav s kojom u glasu Tafra govori o svojih osamdesetak mezimica što nastanjuju dvorište njegove obiteljske kuće u Omišu, da ni trunčici zlobe mjesta nema. Dobri čovjek Joško zapravo je možda baš zahvaljujući njima zadržao stabilnost i mir u stresnom poslu koji mu je obilježio život, a možda je i taj unutrašnji mir koji već ima, kao i izraženu obiteljsku crtu, samo razvio bavljenjem uzgojem kokica.
Joško Tafra: Srcu mi je ipak najmilija domaća koka
divljakuša, dalmatinka Jedno ili drugo, vrag će ga znati; to je kao da nekoga pitate je li prvo bila kokoš ili jaje.
- Imam osam vrsta, od kojih su neke hrvatske sorte, a ima i egzotičnih – veli Joško, ne bez ponosa. - Ima tu sorti hrvatica, dalmatinka, križevačka kukma, ali i raskokodanih egzota poput australorpa, crnih ljepotica koje na suncu imaju zelenu refleksiju perja. Pa bijele šminkerice američke brame, koje spadaju u ukrasnu perad, ali nisu neke nesilice jer daju samo četrdesetak jaja godišnje, dok dalmatinka dade čak dvjestotinjak. Ima tu i aracuana iz Čilea, s brkovima koji joj prekrivaju uši; i ona dade samo četrdeset jaja na godinu, plavo-zelenih s intenzivnožutim žumancem za koji vele da ima manje kolesterola. Pa još hrvatskih sorti poput malenih đure i katice, zvuči kao osobno ime, ali je riječ o sorti sitnih nesilica pod kojih stane najviše šest jaja...
A sve to servisira sedam pivaca, po jedan od svake vrste. Svi imaju smještaj u zasebnim kućicama s ispustom za vrijeme parenja u proljeće, dok cijelu godinu uživaju u zajedničkom kokošinjcu. Incestuoznih pojava nema, mijenja se pivac svaku jesen da se osvježi krv i izbjegnu degenerativne pojave, napominje naš sugovornik, kojemu je srcu najmilija domaća divljakuša, vragolasta dalmatinka.
- Ona nije mesnata, ali daje dobra jaja. Još uvijek se dalmatinke smatraju najboljim prirodnim pesticidom jer pojedu sve nametnike na povrću, dakle crviće i spuževe, ali vole čoknit i pomu. Žvrljave su, vižlaste, svuda se provuku, a kad žele pojesti povrće, neće uništit sve, nego će išćokat samo jedan pomidor. Prave su! – raznježeno će Joško, koji se osebujnim hobijem počeo baviti prije nekoliko godina, najviše radi ekojaja.
Dalmatinke daju najviše jaja - Imam četvero djece, pa sam htio familiji priuštiti domaće i provjereno. Možda bih ih počeo uzgajati i prije, ali nisam imao prostorne uvjete. Sad se za njih brinemo najviše otac i ja, a većina jaja završi u kolačima, podijeli se obitelji i prijateljima. Ništa komercijalno – napominje naš sugovornik čiji hobi zapravo nije nimalo jeftin.
Primjerice, jedno oplođeno jaje stoji trideset kuna, dok jedan zdravi pilić stoji stotinjak kuna. Nažalost, novovalne kokoši, bez obzira na to što ih Joško tretira prirodno i ne hrani industrijskim krmivom ‘za pumpanje’, nisu revne kao nekad; lijeno im je dugo sjediti na jajima, te je inkubator za sve uzgajivače, pa i njega, postao neophodan rekvizit.
- Đuro i katica su dvije sorte koje još uvijek imaju izražen taj nagon za reprodukcijom, pa ih mi nekad koristimo kao prirodni inkubator, podmetnemo im jaje druge sorte kokoši. Pa ih za mjesec dana pilić preraste – smije se Joško, koji se slaže u tome da koke nisu inteligentna stvorenja, ali se kune da umiju biti veoma privržene.
- Znate što, imaju nagon. Neke su i prave maze poput crnih australorpa, ja ih zovem ‘bakice’. Osjete kad dolazimo otac i ja usuti hranu, odmah se sjate kod ulaza, ili potrče prema gumi kad znaju da stiže svježa voda. Nisu zahtjevne, i to im je vrlina; ne treba ih šetati ni kupati, samo traže hranu i čistu vodu svaki dan – ističe kokoljubac.
Na upit, pak, koliko je životni vijek kokoši, također ima spreman odgovor.
- Do desetak godina, ako se dobro hrane i nisu pod stresom. Naravno, pred kraj života nest će manje jaja, ali ostaju ukusne za juhu – smije se naš simpatični sugovornik, koji ljubimice najviše nabavlja na stočnim sajmovima. Nažalost, bolest je neizbježna pojava i kod kokoši.
- Imao sam situaciju da sam na sajmu u listopadu u Benkovcu, jednom od najjačih regionalnih sajmova, kupio deset prekrasnih pilića koji su bili bolesni, to jest bili su prenositelji jer su sami razvili imunitet, pa se to uopće nije dalo primijetiti. Kad sam ih stavio u kokošinjac, ujutro mi je uginulo drugih dvanaest pilića koji nisu razvili rezistenciju na tu bolest – tužno se prisjetio Tafra. Ipak, ni takve epizode, niti pošast ptičje gripe koja se dogodila u svijetu baš kad je oformljavao svoj kokošinjac, nisu ga odbili od bavljenja kokicama i uzgoja peradi.
- Čujte, to kod nas nije imalo velikog odjeka, a ovdje je u pitanju zatvoreni krug i sve pod strogom kontrolom. Ako primijetimo da se neka koka razboljela, liječimo je i držimo u izolaciji dok se stanje ne popravi, i za to vrijeme ne konzumiramo njezina jaja. Uistinu nam je stalo do zdravlja koka i, hvala Bogu, nas u familiji.
Čak pazimo da im, recimo, ne dajemo previše mesnih proteina da ne bi razvile kanibalizam i poćokale jedna drugu – upozorava naš dobro upućeni sugovornik.
Zanimljivo je da je Joškova supruga Damira Tafra također vrlo ekološki osviještena, i to po formalnom zvanju; ona je, naime, inženjerka hortikulture i magistra šumarstva. Familiji je cilj jednoga dana oformiti ekofarmu u Svinišću, odakle su rodom. To ima, jasno, jako malo veze s frizerstvom, ali predstavlja strast sasvim druge vrste, i beskrajni mir u isti mah, smatra zaljubljenik u koke Omišanin Joško Tafra.
Murva i samonikle pome
Murva i samonikle pome
Obitelj Tafra ima ne samo dva frizerska salona (u Splitu i Omišu) i živopisan kokošinjac, nego i mali vrt s rijetkim biljnim sortama, za koji se najviše brine supruga Damira. U njemu raste, primjerice, malena vinogradarska breskva, bijele i crne rijetke šljive, malena jabuka, samonikle pome, bajama gorčica, murva i druge ljepotice koje prijete izumiranjem u našem podneblju.
Ludonja u kokošinjcu
Ludonja u kokošinjcu
Neke Joškove ljubimice i pivci ljubimci imaju i osobna imena, to jest nadimke koji ih razlikuju od ostalih. Izdvajamo Majku, koja se tako naziva jer – pogađate – donosi na svijet puno pilića, pa Crvenokapu koja u stvari ima mrku glavicu, potom pivca Lugastog i Ludonju koji uvijek napravi kaos u kokošinjcu jer je karakterno i po definiciji kontra svih, s osmijehom ga opisuje Joško.
Frizerski savjet: crvena se vratila!
Frizerski savjet: crvena se vratila!
Iako je povod za razgovor s 41-godišnjim Joškom Tafrom bio u prvom redu njegov peradarnik, nismo odoljeli da ga kao vrhunskog frizera s dugogodišnjim iskustvom priupitamo kakve su frizure i boje u trendu.
- U modi su tople boje, a crvena kosa vraća se na velika vrata – spremno prihvaća Joško. - Dugi niz godina crveno je bilo ‘out’ jer je prethodno došlo do zasićenja, a crvena je kosa većinu nas asocirala na naše mame i bake s mahagoni i bižule-bojama na glavi. Sada se crvena vratila, ali u toplijoj varijanti, i ne kao napola ljubičasta. U modi su nijanse od plave preko narančaste do bakra. Boja žita također se vratila i istisnula sivu bez sjaja, a i šiške su opet moderne, no uistinu u svim varijacijama, dužinama i oblicima. Ljeto je, pa su dobrodošle i meke frizure koje prirodno padaju, a veliki imperativ je zdrava, sjajna kosa – strpljivo obrazlaže naš sugovornik: frizer, peradar i ekolog u jednom.
Zanimljivi članak o frizeru Jošku Tafri originalno je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 22.07.2012., a mi ga samo prenosimo. Autorica je Lenka Gospodnetić, a fotografije je snimio Ante Čizmić/Cropix
Ovdje je i link i za izvorni tekst: Joško Tafra: Moje koke nisu inteligentne ali su prave maze
Više o Joškovom salonu i primarnom zanimanju možete naći ovdje: Frizerski salon Sananda
Prije dva tjedna je u glavnom gradu Pyongyangu Kim Jong-un uveo direktivu koju je sad proširio na cijelu zemlju. Upute su jednostavne! Muškarci da bi bili lijepi moraju imati frizuru kao Veliki vođa. Sjeverna Koreja omogućuje ženama da biraju između 18, a muškarcima čak između deset stilova frizura.
Pokojni vođa Kim Jong-il, koji je vladao 17 godina, nosio je "gljiva" frizuru kako bi izgledao viši.
Južnokorejski dnevni list Korea Times, pozivajući se na Radio Free Asia javlja da je prije dva tjedna svim muškarcima u državi naređeno da se izvole ošišati tako da imaju frizuru identičnu Kimovoj.
Jedan neimenovani izvor iz Sjeverne Koreje je kazao: ''Frizura našeg vođe je uistinu posebna, ako se to može tako reći i ne pristaje baš svakome'', pojašnjavajući da je zbog državnih modnih smjernica diljem zemlje nastalo veliko nezadovoljstvo.
''Počelo je u Pyongyangu, ali sada se širi cijelom državom'', nadodaje izvor.
Vidi li se imalo Gospine kose?
- Vidi joj se malo kose.
Gdje se vidi?
- Malo iznad čela - ispod vela - s lijeve strane.
Kakve je boje?
- Crne boje.
Je li Gospa stvarno lijepa, kako ste govorili?
- Ma, ustvari mi ti nismo ništa o tome kazali - njezina se ljepota ne da opisati - to nije ova naša ljepota - to je nešto rajsko - nešto nebesko - nešto što ćemo tek u raju vidjeti - i to samo donekle.
Zašto hladna trajna ondulacija (mini val) pripada sekundarnoj, a ne primarnoj važnosti u životu možemo čuti iz izlaganja koje je izrekao u intervjuu* naš poznati fizičar, znanstvenik, ali i vjernik Davor Pavuna:
"Mi smo svijest i ljubav u vječnosti bitka, integralni dio Božjeg bića, kapljice svijesti Božjeg bića.
Hej slušatelji čujete vi mene, svatko od vas gledajući iznutra u sebe neće živjet 75 do 100 godina, nego vječnost.
Po svim knjigama koje sam proučio, kad dođete na drugu stranu, tobože ste mrtvi, vi ste i dalje u duhu živi.
Ostaje vam i svijest i savjest i sve vaše rane i uvidi. Živi ste, ali niste živi sa vašim mercedesom, sa vašom hladnom trajnom, vašim haljinicama i ostalim objektima kojima robujete, nego ste živi kao duša. I onda se dešava još nešto dodatno. Ono što zaželite se trenutno manifestira i društvo koje zaželite se trenutno manifestira. Sad počinjete živjeti u vječnosti i uvidite kako ste u cirkusu zrcaljenja samoga sebe."
*Intervju je vođen u radijskoj emisiji Agape na stanici Radio Mir
Bez obzira na naljepnice na pakiranjima i pažljivo čitanje sastava, postoje velike šanse da i dalje jedete neželjene stvari i dodatke. Naime, brojni proizvodi sadrže neke od sastojaka na koje nikada ne biste niti pomislili – primjerice, ljudsku kosu!
Vjerovali ili ne - kruh kupljen u lokalnoj trgovini može sadržavati ljudsku kosu!
No, to nije samo zalutala vlas koja se može pronaći u hrani, nego kemijska tvar L-cistein iz kose koja se koristi za produženje roka trajanja kruha, a uz to je i glavni ''krivac'' za mekoću većine pekarskih proizvoda.
Znanstvenici izvještavaju kako najveći dio kose koja se koristi za aminokiselinu dolazi iz Kine gdje se skuplja u brijačnicama i frizerskim salonima. Bijeli kruh je jedina vrsta kruha kod koje se obično koristi L-cistein, a možete ga izbjeći odabirom kruha od cjelovitih žitarica pod uvjetom da nema aditiva u brašnu ili izradom kruha kod kuće. Ovu tvar nemoguće je izbjeći u poznatim lancima brze hrane i slastica.
Srećom, uz aparate za pravljenje kruha i malo dobre volje, lako i brzo možete napraviti vlastiti, zdravi kruh i kod kuće te tako izbjeći ovu kemijsku tvar za koju mnogi niti ne znaju da se koristi u omiljenim nam pekarskim proizvodima, navodi recipetipster.com na linku: http://recipetipster.com/did-you-know-that-bread-is-made-out-of/
"Pletenice"
"The Plaits"
Redatelj: Tadić, Zoran, 1974., kratkometražni dokumentarni film, proizvodnja SDF, Zagreb film, 11 minuta
Predivan esej o Tadićevom filmu našao sam na stranici http://www.gamad.hr/ te ga prenosim u cijelosti u nadi da mi autor i ekipa sa navedene stranice to neće uzeti za grijeh.
Tekst preuzet sa linka http://www.gamad.hr/pletenice.html slijedi:
"Pitam se i sam da li su jedna djevojka ili pak žena, njene duge raspuštene kose, češljanje i pletenje pletenica - dovoljan "štof" za jedan kratkometražni dokumentarni film. Jer upravo to, lik koji spomenuh i radnja koju navedoh - predmet su projekta koji nudim. Potvrdno odgovarajući sam sebi na postavljen upit, iznalazeći u sebi filmske i osobne razloge izleta u jednu ovakvu filmsku avanturu, bit će potrebno staviti na papir uz neka nužna objašnjenja bar dio tih razloga, bar dio tog potvrdnog odgovora.
Rekoh već: riječ je o jednoj djevojci ili mlađoj ženi, o njenim dugim kosama, o tome kako plete i isplete pletenice. Ako je o "radnji" riječ - više-manje, to bi bilo sve. Uz tek nekoliko okvirnih kadrova, čitav film sastojao bi se iz radnja koje bi vodile tek jednom cilju: isplesti pletenice. Nepostojeći radni podnaslov filma mogao bi dakle biti: od raspuštene kose do pletenica.
Samo u nekoliko uvodnih kadrova naznačili bismo ambijent i, ako hoćete, socijalne implikacije filma: u kamenjaru Dalmatinske zagore jedna žena kopa svoju zemlju. Kopa više kamen nego zemlju, jer zemlja je tamo takva. Nigdje nikoga. U jednom trenutku kamera iskoristi neki intenzivan ženin pokret da joj se približi. Približi se do krupnog i opaža pletenice. Zatamnjenje i naslov filma: PLETENICE.
Prepričah eventualni početak filma tek toliko da naglasim moguće bogatstvo i asocijacija i pitanja postavljenih pred gledaoca. Čemu pletenice, čemu trud oko njih, a svuda okolo kamen, sunce što žeže i nema se kamo izaći, nigdje momka. Film, da se razumijemo, ne želi polemizirati s pletenicama, ne želi biti protiv njih, tek starta od svojevrsnog naglašenja uzaludnosti. I da proslijedim: film neće biti ni socijalno-pamfletističkog ni televizijsko-reportažnog karaktera, on neće posjedovati kadar u kojem će se čuti voditeljevo pitanje upućeno junakinji filma: "A zašto se toliko mučite oko pletenica, kad bla-bla-bla?" Ne, takvog kadra u filmu neće biti, neće biti ni off pitanja ni odgovora u kameru, kamera će tek skrušeno pratiti raščešljavanje, češljanje, tkanje i pletenje pletenica, pokušat će u tim radnjama pronaći neku ljepotu i ženstvenost, radost u samom činu, tugu koja se ne izražava ni teškim riječima ni plačem već možda baš jednom nestvarnom veselošću ili pak mirom, svečanim i obrednim.
Žena il djevojka, junakinja filma, ne bi bila nikakva ljepotica. Ne bi bila neke profane ljepote, "eksplicitno" lijepa. Ne, prije bi se moglo reći da se u nje radi o jednoj prikritoj, pritajenoj, samozatajnoj ljepoti. Na kraju filma, kad isplete pletenice, kad na njenom licu možda otkrijemo i neku baš krasnu samozadovoljnu nijansu, možda je opet, kao što je otkrismo na početku, sabijemo u stravični total da se konačno začudimo i zadivimo jednoj sudbini.
Pletenje pletenica - trebalo bi proizaći iz konteksta - postaje tako koliko nada toliko i svojevrstan prkos, tvrdoglavost, ponos, štošta. Istovremeno riječ je o nekakvoj možda nesvjesnoj vjeri u ljepotu, o traganju za ljepotom. Ovo potonje naročito bi zainteresiralo našu kameru.
"Čisti" dokumentarac. Definitivna "priča" filma oblikovala bi se za vrijeme pripremnog obilaska terena kao i u doba snimanja filma. Na kraju, u nadi da neće biti shvaćen neumjesno pretenciozno, autor ovog teksta želi naglasiti kako nakon "Poštara s kamenjara" i "Druga", "Pletenice" predstavljaju nastavak njegovih filmskih razmišljanja o sudbini čovjeka s kamena."
Bizarnosti nikad nije nedostajalo u bijelome svijetu pa evo još jedne koja nam dolazi iz Engleske.Nogometaš Hulla Tom Huddlestone obećao je da će se ošišati kada zabije gol! Čekao je dvije godine - i danas je uspio!
Huddlestone je konačno uspio zabiti u razbijanju Fulhama (6-0), te dotrčao do linije gdje mu je suigrač odrezao kosu!
Kosa će biti prodana na aukciji, a prihod će biti uplaćen u humanitarnu zakladu koju je Huddlestone utemeljio u listopadu 2011. godine.
Huddlestone je postigao pogodak u Premier ligi nakon čak 32 mjeseca "posta", odnosno od gola u travnju 2011. kada je kao igrač Tottenhama zabio Arsenalu, a gol je proslavio brzim šišanjem uz aut-liniju.
Dodatna je zanimljivost kako je Huddlestone u subotu proslavio 27. rođendan, pa je pogodak posvetio svojoj majci.
When asked why he picked Noel Redding for his band, Jimi Hendrix replied, "I dug his hairstyle, so I asked him to play bass".
What secrets are revealed
Whilst mirrored in that chair
All caped or gowned and waiting
For the trusted hairdresser to share
As scissors work at a frenzy
Feverishly between cuts and snips
She listens intently with friendly ear
Empathy at her finger tips
Day after day, week after week
So many tales does she acquaint
Remaining focused in the task at hand
But with the patience of a saint
Dolazak prve mušterije toga popodneva najavile su metalne skale koje su zvonile pri svakom doticaju sa potplatima obuće. U trenutku kad su se otvorila vrata kvartovskog frizerskog salona, Brico je zavaljen u kožnu fotelju čitao portal Dalmacija Newsa na svom Blackberryu.
- Dobar dan meštre! – glasno pozdravi Lovre sa vrata Bricu.
- Svaki dan! Kako ste barba Lovre? – još glasnije upita Brico spremajući mobitel i pokazujući Lovri da se smjesti u stolicu.
- Žena mi je skroz loše. Opet je završila u bolnicu. Ne more jist ni na zahod pa ja moran sve oko nje. A više ništa ne razumi od jaki tableta. Ma muka Božja moj meštre! Evo sad san iz bolnice – oči mu se trenutno napune suzama i on duboko uzdahnu. – likari govore da su oni sve učinili šta je u njihovoj moći. A dobri su, ja ti kažen!
- Šta ćete to van je nesritna bolest. Biće bolnica puna svita? – upita Brico.
- A je, je, kako ne. Jučer san bija. Jema špari, lubini i cipli. Bit će za obid, a odnija san dil i u restoran. – odgovori Lovre koji je slabo čuo pitanje.
Lovre Gluvak genetski je naslijedio blagu gluhoću koja je s godinama bila sve izraženija tako da mu ni aparatić u uhu nije puno koristio. Sa Gluvacima je jednostavno trebalo glasnije razgovarat, a Brico se tog trenutka zaboravio te dobio neočekivani odgovor. Nije mogao suzdržati smijeh na licu, pa ga je Lovre upitno gledao. Da bi promijenio temu i zaustavio smijeh upita za oslobađajuću presudu generalima: - Šta kažete na presudu?
- Rat je gotov i cila rvatska more odanit, gledat u budućnost kako je reka naš general. – kao iz topa će Lovre.
- A nisu svi sritni takvim raspletom događaja! – kaže Brico stavljajući ogrtač za šišanje preko Lovre te uzme škare i češalj – Kako ćete da vas ošišam?
- Uvik isto, samo mi dobro potkupite te dlake po vratu, kad izrestu živciraju me. Nego kako to mislite da nisu svi sritni?
- Lipo bome, evo jučer mi je bila mušterija kojoj je to sve sumnjivo jer da kako im se onolika kazna mogla skroz poništit. U Slobodnoj oni Tomić proziva Gotovinu da mu odgovori zašto je biža, ko ga je nagovorija i zašto je tija napravit puč dvi iljadite godine. Mirjani Krizmanić se ne sviđa šta poziva na kršćansku ljubav, nego da je triba reć bratsku, jer ova ka vriđa sve ostale. Ljudi traže dlaku u jaju – objašnjava Brico pitanje trenutka, dok škare vješto skidanju pramen po pramen kose – A on ovo dosad šta je reka, sve je ko Sveto pismo, ma ko poslanica Hrvatima.
- Meštre ne brinite se vi za takve. Jema svita kojima ništa nije sveto. Najvažnije je da su njih dva izašla iz pržuna i da je skinuta ona maća kojon su nam šporkali domovinski rat. Sad triba vidit kako i s kim dalje. Prvo moramo nać nekoga normalnoga da zamine Keruma, ali od ovih dosad kandidata ni jedan mi nije po guštu. Mislin da gore ne može od ovoga sada tako da bi u svakom slučaju tribalo bit bolje.
- Uvik može gore i zato triba izabrat najbolje riješenje od ponuđenih kandidata. Ja sam baš razmišlja da bi tribalo otvorit javnu raspravu o razvoju grada u koju bi se uključili svi koji žele pomoć. Napravit jedan projekt ka šta je bila proslava 1700 godina grada i nazvat ga naprimjer „Split najlipši mediteranski grad“. Zatim to predstavit građanima tako da se svi uključe i naprave koliko mogu, a svak može makar pomest isprid svojih vrata i ne šporkavat, ako već neće čistit. To bi se pročulo i turisti bi dolazili vidit to čudo od grada.
Sav u zanosu kakvog vizionara Brico je zamišljao svoj grad kao jednu veliku mogućnost. Mašinica je zujala oko Lovrinih ušiju. Lovre je bio zamišljen. Promatrao se u ogledalu. Sijeda kosa i naborano čelo odavno su ga krasili. Već u pedesetoj bio je potpuno sijed, a koža mu je bila gruba zbog rada na otvorenom. Kako su njegovi generacijama bili ribari u Vranjicu pokraj Splita, a otac mu se jedno jutro dok je imao nepunih dvanaest godina nije probudio, tukao je more da bi prehranio brata i sestru te pomogao majci čija plaća nije bila dovoljna da zadovolji osnovne potrebe domaćinstva. Život ga nikad nije milovao, a on je sve tegobe prihvaćao s radošću. Zbog bolesti žene već sada je osjećao prazninu koju neće ništa moći popuniti.
- Evo pogledajte od iza – zaustavio je Brico Lovrine misli pokazujući mu ogledalom zatiljak glave i novu frizuru.
- Ne morate mi pokazivat. Znam ja da je dobro. Samo mi još s vrata pokupite dlake. – Lovre će njemu.
Brico ga je dobro isčetkao, ošišao dlakice u ušima i skinuo mantil.
- Je li ista cijena? – Lovre će vadeći vozačku i u njoj spremljenih pedeset kuna.
- Ista je. – odgovori Brico.
Lovre ispravi novčanicu i pruži mu je. U tom trenutku zazvonio je Lovrin mobitel. Zvali su iz bolnice i on je nakon kratkog razgovora sjeo na klupu za čekanje i briznuo u plač. Brico ga je uhvatio za ruku i rekao mu da mora biti jak.
- Njene su muke sada gotove. Ajmo se pomolit za pokoj njene duše – predložio je
Brico te otišao ugasiti radio. Pomolili su se i pozdravili. Lovre je otišao u bolnicu osjećajući samoću i tugu koja će ga pratiti sve dok opet ne bude zajedno s njom.
Moja priča sudionik natječaja
“Priče o kosi” za kratku priču na temu: kosa!
Lusha i Centra za kreativno pisanje.
Bila sam tanašna i rijetka tih prvih dana u rodilištu. Rijetko koja kosa tada i izgleda bogatije. Zanemarena i pretpostavljena bucmastim obrazima, malim prstima i velikim i dubokim očima, bila sam tek ovlaš sklanjana s čela. Ako sam do njega i doprijela. Ni sljedećih par godina nije donijelo puno bolji tretman. Šišana od nevješte roditeljske ruke, jedva spolno diferencirana, dosađivala sam se u bezličnim frizurama čekajući uzbudljivija i samosvjesnija vremena.
Osnovna škola ipak nije donijela ni uzbuđenja ni kreativnost, već samo srednjovjekovne higijenske uvjete u kojima se kosa pere (ako se pere) samo nedjeljom i to često gelom za tijelo (ako čak ne i sapunom). Bojeći se da me ne dopadne i sredstvo za otapanje kamenca, sa sjetom sam se sjećala vrtićkih dana i nježnih bebi šampona.
Predpubertetsko razdoblje nije tako mračno za sve kose. One ženske od prvog razreda vode sasvim drugačiji život; dug i glamurozan, pod svjetlima pozornice, s puno njege i pozornosti. Ispeglane, natapirane ili naviklane, podrezanih šiški, sjaje spletene u pletenice, blješte zavijene šarenim maramama ili zavode špangicama i rajfovima. Muški pak genom garantira blijeđi, skromniji i nemarniji život, puno kraćeg vijeka. Mene je, jasno, kao pehisticu u korijenu, dopala muška glava.
S trinaest su se stvari ipak drastično promijenile. Ušli smo u fazu u kojoj je postalo jasno koliko je moja uloga bitna; prvu me se uočava, dajem prvi dojam - prvu crticu osobnosti, stila, maštovitosti. Napokon mi se poklanjala zaslužena pozornost; pralo me se češće, feniralo, češljalo... počeli smo odlaziti pravom frizeru! Uloženo sam višestruko vraćala; u suradnji s očima, nosom i ramenima, stvarala sam prilike za prva romantična iskustva. Nažalost, mozak - najvažniji i najsofisticiraniji organ, koji dirigira cijelim tijelom, a koga cijeli život (nekad mi se zbilja čini uzaludno) štitim od hladnoće, smrzavanja ili ljeti pak od pregrijavanja - nije bio na istom nivou razvoja pa je gotovo sve šanse traljavo potratio. Na ženske prste u kosi i strastvena čupanja, morala sam čekati dok nismo izašli iz “formativnih” godina.
No, dočekao me samo ozbiljniji problem. Još na početku pubertetske faze, po cijelom su se tijelu počele javljati nekakve druge dlake, nalik mojima, ali ipak drugačijeg, neuglednijeg i primitivnijeg naličja. Iako se činilo da smo u rodu, sudeći prema čudnim mjestima na kojima su nicale, nisu mogle sa mnom imati apsolutno nikakve veze. Nisam točno znala zašto, ali od prvog dana mi se nisu svidjele. Kad sam desetak godina kasnije uvidjela da su preplavile gotovo cijelo tijelo (neprikladno je ovdje nabrajati egzaktne dijelove tijela, dovoljno je za ilustraciju reći da se radi i o leđima), znala sam da je moja početna sumnjičavost bila sasvim opravdana. Bezobzirno i drsko, pred kraj puberteta, brada mi se prikrala oko ušiju, i svoje oštre i grube dlake ispreplela s mojim profinjenim sjajnim vlasima. Slična invazija tjelesnih dlaka desila se oko dvadeset i pete na stražnjem predjelu vrata. Tek tada sam shvatila da to nije bezazlena i prolazna faza, već pravi rat. Dug, bespoštedan i neravnopravan rat, u kojem se neprijatelj - posredstvom presudnog saveznika testosterona - množi i jača na svim frontama, dok se naši redovi samo - prorijeđuju. Prvoborci pogibaju, a mi, okrnjene i desetkovane, nemamo druge nego odustati od čela, napustiti prvu liniju obrane i povući se prema tjemenu. Najveća stopa mortaliteta je u tridesetim godinama (iako sam vidjela dosta nesretnica koje su bitke počele gubiti već i u dvadesetima). Doživjeti četrdesetu u punom broju ravno je čudu.
Budućnost muške kose nipošto nije svijetla. Štoviše, njena budućnost je sijeda.
Ja se, evo, sada već u trideset i prvoj godini, držim prilično dobro. I što se broja vlasi tiče i boje. Gubici u predjelu zalizaka zasada nisu previše primjetni, a čelo držim dovoljno nisko. Nekoliko sijedih ne bih niti primijetila da me iritantno ljubazna frizerka ne podsjeti na njih baš svaki puta.
Dulja nego ikad, padam preko obrva i ušiju, nekad čak i u oči ulazim! (Divno iskustvo ako pitate.) Glava iz koje rastem, iako još nije shvatila što hoće od života, shvatila je kakvu frizuru želi. Možda nikad neću biti svezana u rep, ali podsjećati na Beatlese nije ništa manje zabavno. Pere me se skoro svaki drugi dan, a kako žene vole mirisnu kosu, i romantični uspjesi su nijansu češći pa poneko jutro znam biti sneno frkana od strane ženskih prstiju.
Iako sve češće čuje komplimente na račun moje gustoće i mekoće, škrtici je i dalje puno dati stotinjak kuna za kvalitetan šampon na prirodnoj bazi. O regeneratoru, naravno, mogu samo sanjati.
Ženske kupaonice, s druge strane, obiluju najrazličitijim preparatima, no usprkos svoj sili lakova, nije sve tako sjajno kako se čini. Baš mi se neki dan frendica žalila da je često farbanje i peglanje dovodi do ozbiljnih depresija i kriza identiteta: više ne zna tko je.
Zato se, što sam zrelija, sve manje žalim. Kako je - tako je. Mogao je biti skinhead.
Ova priča je bila sudionik natječaja
“Priče o kosi” za kratku priču na temu: kosa!
Lusha i Centra za kreativno pisanje.
Autor ove priče je: http://junac.blog.hr/
Kada se prvi put pojavio na vratima moga salona da pita mogu li se na njegovu kosu, tada dugu samo par centimetara, napravit dreadlocksi sjećam se da sam se nasmijao i odgovorio mu da dođe za pet, šest mjeseci. Onako golem i snažan ostavljao je dojam nekog nabildanog i tetoviranog tipa kojemu su teretana i trening krajnji interesni dometi u životu. Ali na sreću prvi dojam me prevario i nakon nekoliko mjeseci radeći mu dreadlockse upoznao sam jednu od najinteresantnijih osoba u životu. Razgovori o zemljopisu, filmu, serijama, duhovnosti, sportu, umjetnosti, plesu i svemu ostalom svugdje se otvarala jedna njegova osobna enciklopedija drva znanja ukorijenjenog u iskustvo. Iz njega i danas, a tako će biti vjerojatno dok god mu duh ostane zarobljen u zemaljsko tijelo, izbija duh dječaka, istraživača željnog otkrivanja svega novog i nepoznatog. Vedran Bađun rodio se u Splitu 4. kolovoza 1975.. U Omišu je završio osnovnu i srednju školu, a od upisa na fakultet kineziologije i slikarstva odustao je zbog domovinskog rata u kojem je želio dati svoj doprinos. Preustrojem vojske završava vojnu epizodu i počinje novu putujući po svijetu i dajući prilike svom duhu da intezivno sakuplja iskustva upoznavajući nove kulture i običaje. Dok ne putuje radi kao ranger zaštićenih prirodnih područja. Napisao je fantasy romane objedinjene pod naslovom "Trilogija Urahan" koje doduše nisam još čitao, ali zato jesam putopisni libar "O judima, o beštijama, o guštima, o spizi" gdje opisuje zanimljive događaje sa svojih putovanja. Capoeira angola, afro-brazilska borilačka forma u kojoj se isprepliću ples, muzika i tehnike samoobrane kroz igru, zadnja je njegova zanimacija koja ga je obuzela. Ovdje vam predstavljam Vedrana kao slikara. Iz njegovih slika izviru pred nas priče koje govore više nego i jedna napisana riječ. Završit ću sa njegovim riječima "Triba živit onako kako sanjate da bi tili".
Plivajući bespućima interneta naišao sam na ovu zanimljivu skulpturu izrađenu od kose koja izgleda kao križanac između dreadlocksa i eksplodirajućeg pauka. Autor David Hammons je bakrene žice zabijene u kamen omotao kosom koju je sakupljao u brijačnicama te napravio ovu impresivnu skulpturu koja se može uživo pogledati u Whitney Museum of American Art, u New Yorku.
David Hammons je rođen u 1943. u Springfieldu, Illinois. Najmlađe je od desetero djece jedne majke. 1962. preselio se u Los Angeles, gdje je pohađao Chouinard Art Institute (sada CalArts) 1966. - 1968. i Otis Art Institute od 1968. -1972. Tu je bio pod utjecajem međunarodno poznatih umjetnika poput bijelaca Bruce Naumana, John Baldassaria i Chris Burdena, ali je također bio dio pionirske grupe afro-američkih umjetnika i jazz glazbenika u Los Angelesu.Godine 1974. Hammons seli u New York, gdje je polako postajao sve poznatiji. On još uvijek živi i radi u New Yorku.
Audio o skulpturi na engleskom jeziku:
http://whitney.org/audio_columns/0001/0398/david_hammons_untitled_1992.mp3
"Završio sam sa zaključkom da čovjek, ako ne krene od određene definicije lijepog i dobrog, ne može s potpunom sigurnošću suditi je li neki predmet lijep ili ružan, a neko djelo dobro ili loše. Ali ispitujući i pretražujući najvažnije definicije lijepog i dobrog koje su ljudi do tada prihvatili, opazio sam da nije bilo nijedne koja bi u sebi mogla uključiti sve oblike ljepote i vrline dostojne čovjekova duha. Svaka definicija bila je ograničavanje koje je u sebi uključivalo neke vrline ili neke oblike umjetnosti, dok je druge oblike isključivalo. Ljepota i vrlina bijahu mnogo prostranija cjelina nego što je to bila svaka pojedina definicija. Ali kako je čovjek ograničeno i sputano biće, on ne može u svakom trenutku obuhvatiti sve oblike ljepote i vrline koje ljudski duh može obuhvatiti potencijalno i u najvećoj mjeri. Svaki čovjek, kao i svaka generacija, moraju se ograničiti na osjećanje i shvaćanje samo nekih oblika ljepote ili vrline, izostavljajući sve ostale ili ne vodeći računa o njima. To znači da su od jednog naroda do drugog ili iz jedne epohe u drugu postojali čas obožavani čas zanemarivani oblici ljepote ili vrline."
(Guglielmo Ferrero 1871-1943, iz razgovora sa Bogdanom Radicom objavljenom u knjizi Agonija Europe 1940. godine)
Nekad davno, 1909. godine krenula je svojevrsna revolucija kod ženskih frizura, kada su žene po prvi put krenule malo odvažnijim putem i odlučile se na nov val šišanja koje je tada izazvalo nedoumicu prije svega kod muškaraca, koji jednostavno nisu bili za tu vrstu promjene kod žena.
Bob frizura nastala je 1909. godine kad ju je osmislio frizer Antoine de Paris, inspiriran Ivanom Orleanskom.Frizura je postala superpoplarna, a onda je doživjela neočekivani pad i to u Americi gdje je opisana kao 'sramota za svaku ženu'. Iznimnu popularnost je postigla 70-ih godina prošlog stoljeća. Postoje tri vrste - prvi je "kineski bob" koji je rezan malo iznad brade, druga je "pob", odnosno bob frizura koja je sprijeda rezana duže, a prema stražnjem dijelu sve kraće (nanovo ju je popularizirala Victoria Beckham) te naposljetku "pageboy", frizura slična klasičnom bobu, ali je razlika u tome što obično seže do ramena.
Može se primjetiti da je bob frizura značila na neki način promjenu stava žena koje su odlučno rekle ne tradicionalnim dugim frizurama i krenule prema nečem novom i tada još neistraženom. Zanimljivo je na kolika su odbijanja naišle od strane okoline koja je ovu promjenu primila dosta negativno.
Danas su bob frizure jedne od rijetkih koje su već dulje vrijeme “in” i to već nekoliko sezona, što je porušilo predrasude kako su bob frizure samo za žene sa tamnijom bojom kose i kako s njima ništa ne možete te da je nemoguće nastaviti puštati kosu sa bob frizurom.
”Sjećam se večeri kada je moj suprug došao kući noseći debelu fasciklu sa oznakom ”povjerljivo”. Unutra su bile stotine strana povjerljivih studija sa vladinim pečatima. Bio je šokiran sadržajem, a ono što je pročitao zauvijek mu je promijenilo život.
Kada razmišljamo o Indijancima uvijek se nameće ista slika: duga kosa, perjanice, ratničke boje i tomahavk.
Ali, ovaj ponosni narod je mnogo više od toga, magično privlačan i duboko duhovan.
Američka vojska je Indijance regrutirala kao ”tragače” od vremena kolonijalnih ratova, a potom su korišteni za pronalaženje naselja i zimovališta vlastitog naroda zbog čega su smatrani izdajnicima, jer rezultat je bio tisuće ubijenih i masakriranih žena, djece i staraca.
Za vrijeme građanskog rata su sudjelovali na obje strane, a tokom II svjetskog rata jezik Navaho Indijanaca korišten je za šifriranje poruka između komandi američke vojske jer ih neprijatelj nije mogao protumačiti, te su se Indijanci u tom ratu našli u ulozi telegrafista.
Opće je poznato da indijanski ratnici svojim neprijateljima ”skidaju skalp”, ali razlog je malo poznat.
Oni, naime, smatraju da je kosa izvor snage i moći, i da je njen gubitak znak da je Veliki Duh (Manitu) napustio dotičnog pojedinca.
Kada su se pripremali za bitke, Indijanci su dijelove kose oko lica, ili svu kosu, uplitali u pletenice koje su umotavali kožnim trakama i u njih uplitali pero sokola da neprijatelj ne bi mogao da ih uhvati za kosu i tako im oduzme moć.
Osvojeni skalpovi su označavali pobjedu, kako nad tijelom, tako i nad duhom protivnika koga bi skalpiranjem obeščastili.
Američkoj vojsci, kada ih je regrutirala, nije smetala duga kosa indijanskih pitomaca, ali se to, nakratko, promijenilo tokom rata u Vijetnamu, zbog pokušaja vojske da ”uniformira” izgled američkih vojnika. Od toga se odustalo bez objašnjenja, a razlog se držao u tajnosti.
Tek nedavno se u javnosti pojavila informacija koja baca novo svjetlo na ove događaje.
Nakon smrti svog supruga, koji je bio vojni psihijatar u ustanovama za brigu o vijetnamskim veteranima i radio sa bivšim vojnicima koji su liječeni od PTS-a (posttraumatskog sindroma), sada već devedeseto godišnja žena, iznijela je u javnost studije na kojima je radila američka vojno-medicinska služba, pa tako i njen suprug.
Kada je pregledala muževljev materijal i bilješke, ova hrabra žena je procijenila da te informacije trebaju biti dostupne javnosti.
”Sjećam se večeri kada je moj suprug došao kući noseći debelu fasciklu sa oznakom ”povjerljivo”. Unutra su bile stotine strana povjerljivih studija sa vladinim pečatima. Bio je šokiran sadržajem, a ono što je pročitao zauvijek mu je promijenilo život.
Od tog dana, moj konzervativni, razumni suprug, pustio je kosu i bradu i više je nikada nije šišao.
Od vojnog vrha je tražio, i dobio, odobrenje za sebe i svoje suradnike da im se dozvoli da zadrže dugu kosu i bradu.”
O čemu je zapravo riječ?
Naime, tokom rata u Vijetnamu, specijalne jedinice su poslale posebno obučene ljude da pretraže indijanske rezervate i sakupe mlade ljude koji pokazuju sposobnosti da se lako i brzo kreću po nepoznatom i neprijateljskom terenu.
Prije nego što su im se obratili, pažljivo su ih popisali i uveli u registar kao ”eksperte u traganju i preživljavanju”. Jednom kada su popisani, počela je njihova regrutacija, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno.
Nakon što su, po pravilima vojne službe, ošišani, svi do jednog su izgubili sposobnosti zbog kojih su, na prvom mjestu, regrutirani. Skupi i mukotrpni treninzi i obuka pokazali su se uzaludni.
Kada su upitani da objasne zašto ne mogu da ispune zahtjeve, stariji regruti su odgovorili da nakon šišanja više ne mogu da ”osjete” neprijatelja, da više ne mogu da pristupe svom ”šestom čulu” i da im je intuicija nepouzdana, te da ne mogu čitati znakove, niti vladati duhovnim čulima.
Tako je institut za testiranje regrutirao nove Indijance tragače, dozvolio im da zadrže dugu kosu i upario ih po dvojicu sa istim rezultatima testova, a zatim bi jednom bilo dozvoljeno da zadrži kosu, dok je drugi ošišan.
Tada bi testovi bili ponovljeni. Pokazalo se da su oni koji su zadržali dugu kosu uspješno ponovili test, a da su, baš svaki put, oni sa ošišanom kosom potpuno zakazali.
Evo kako je tipičan test izgledao: dugokosi regruti spavaju u šumi dok im se prikrada naoružani neprijatelj. Ubrzo ih budi jak osjećaj da se primiče opasnost, oni ustaju i nestaju u šumi mnogo prije nego što neprijatelj stigne na njihovu lokaciju.
Nakon toga jedan od dvojice regruta dobiva vojničko šišanje i identičan test se ponavlja. Rezultat je pokazao da je dugokosi regrut na isti način ustao i izbjegao neprijatelja, dok drugi uopće nije osjetio opasnost i bio je savladan.
U dokumentima instituta za istraživanje i testiranje tragača stoji preporuka da se svim indijanskim tragačima OBAVEZNO ostavi duga kosa.
Ono što studija američke vojno-medicinske istraživačke službe zaključuje je sljedeće: ”Kosa je produžetak nervnog sistema i ispravno je smatrati da su to ekstrasenzorni nervi, vrsta visoko razvijenih ’antena’ koje prenose ogromnu količinu informacija moždanom sistemu, limfnom sistemu i neokorteksu”.
Ne samo kosa, već i brada ili brkovi također emitiraju energiju iz mozga u vanjsko okruženje.
Šišanjem kose je faktor koji doprinosi poremećaju ravnoteže u lokalnom eko-sistemu. Također, šišanje je faktor koji izaziva tenzije u međuljudskim odnosima svih vrsta, kao što dovodi i do seksualne frustracije.”
Kada tražimo razloge za poremećaje svijeta u kome živimo i kada se zapitamo gdje to griješimo, možda nam odgovor svakog jutra daje naš odraz u ogledalu. Indijanci to oduvijek znaju, kao i sve stare kulture i civilizacije… pa i ova naša.
Dali je slučajno da u povijesnoj (biblijskoj) prići o velikom vođi, Samsonu i Dalili, moć Samsona leži upravo u njegovoj dugoj kosi?
Što gel, krema, vosak, pjena, šamponi, lak za kosu čine našoj kosi?
Izvor: vestinet.rs
Za izradu dreadlocksa kod kućće potrebno vam je:
1. jedan uski češalj za tapiranje (pitajte mamu);
2. jedna kukica za kukičanje (pitajte baku);
3. jedno pakiranje Dread fix-a, voska za dreadlockse (narudžbe na e-mail: ivica.cotic@gmail.com);
4. bar dvije hvataljke za kosu (ima u sve po osam);
5. desetak centimetara dugu kosu;
6. puno strpljenja i dosta vremena.
Operite,osušite i raščešljajte kosu.
Odijelite na vratu oko 2 kvadratna centimetra kose za prvi dreadlocks, a ostatak uhvatite hvataljkama da ne smeta.
Uhvatite odijeljeni pramen lijevom rukom (za dešnjake), a desnom sa uskim češljom povlačite kosu od vrhova prema korijenu.
Kosu koju na takav način tapiramo privlačite sve bliže korijenu toliko dugo dok korijen ne postane jedan mali čupavi dreadlocks.
Nastavite sa tapiranjem približavajući i ostatak kose već natapiranom dijelu sve dok ne ostanete bez kose za povlačenje, a natapirani dreadlocks postane dovoljno zbijen.
Zbijenost kose mora biti tako velika da se više ne može provlačti češalj.
Otopite površinu Dread fix-a fenom te uzmite malu količinu među dlanove.
Razmažite Dread fix dlanovima i čvrsto utrljajte u dreadlocks trljajući ga od korijena ka vrhovima.
Ponovite postupak na cijeloj glavi odijeljujući dio po dio kose dok ne budete gotovi.
Kad je cijela glava napravljena ostalo vam je još malo posla.
Kukicu provucite kroz vrh mesnatog dijela dreada i omotajte oko nje vrh kose koji je ostao stršati iz dreadlocksa.
Izvcite kukicu iz dreada tako da potegnete i vrh kose.
Ponavljajte postupak dok pramen kose ne bude skroz uvučen.
Provucite i ostale stršajuće vrhove na svim ostalim dreadovima.
Kad je postupak gotov još jednom namažite sve dreadlockse Dread fixom od korijena do vrhova.
Nemojte prati kosu sljedećih 10 dana, a nakon što je operete opet namažite Dread fixom.
U međuvremenu kukicom provlačte poispadale pramenove iz dreadova, ako ih ima.
Sretno, a ako vam ne ide dođite do nas da vam ih mi stručno i brzo napravimo.
„ Uz težaka, smisao Splita davao je obrtnik, naš artizan, Meštar Lovre ili Meštar Šime, koji su svojim rukama gradili kuće od kamena, cizelirali stupove, kapitele, prozore i vrata, i koje je uglavnom tehnika armiranog betona i cementa odnijela u nepovrat, kao što je odnijela, u svoje vrijeme, i kapetane jedrilica.
Obrtnik je znao odsjeći drvo, da od njega napravi najljepši dio pokućstva, udubivši mu svoj reljef; ako je bio klesar, znao je odsjeći dio individualnog izraza i po neki svoj osjećaj, koga je vidio izraženoga na skulpturama Dioklecijanove palače ili Eskulapova hrama, Krstionice Svetog Ivana. Kada je bio kovač, znao je gvožđu dati i onaj oblik, koji su mu davali fijorentinski majsori Renesanse.
Težak je uvijek imao poštovanje za obrtnika, zvao ga je „Meštrom“, što je značilo svakako više od radnika; a i radnici su imali poštovanje za „meštre“, iako između njih nije bilo više razlike u naobrazbi. Vidjelo se to najbolje, kada komunisti prihvatiše vlast: vrlo je malo starih obrtnika stradalo, iako su i oni morali isčeznuti u poplavi industrijske revolucije. Ti su radnici prelazili ispred obrtnika i meštra s poštovanjem i s njima sažalijevali vremena, koja nestaju... Jer obrtnik, graditelj ili bilo što od zanata, nije bio kapitalist; on je samo kvantitativnom davao smisao kvaliteta.
Gdje nije bilo meštra, obrtnika i zanatlije, tu nije bilo ni kvalitativne kulture, i radnik je to osjećao. Osjetio sam to najsnažnije onih dana u Splitu, kad su komunisti preuzimali vlast u odnosu, koji su radnici zauzimali prema mojem ocu, prilazili su k njemu bez riječi, kao da su željeli mu reći: ništa vam se ne će dogoditi, „meštre Lovre!“ Ali je meštar umirao smrću individualizma, zanata i obrta, i osjećao, da je svijet stroja ubio i njega, kao što je ubijao i sve ono što je bilo stvaralačko i individualno u čovjeku.
Jer zdanje, koje nije bilo od kamena, nije moglo biti ono trajno i dobro zdanje. Kamen odnosi vlagu, dok cement čuva vlagu i ne daje životu onu zaštitu, koju su mu davale kuće od kamena!
Ali je zanatlija bio i osnovom političkog života Grada; on mu je davao obilježje, on ga je dizao i budio, kada se radilo o tome, da se osvaja općina iz ruku „tolomaša“, odnosno autonomaša, koji su dalmatinizam suprostavljali sjedinjavanju te najstarije hrvatske zemlje s Hrvatskom.
Zanatlija bijaše i taj, koji se opirao najprije Austriji i kasnije Beogradu, i uglavnom bio osnovom građanske politike, res publicae. Za razliku od trgovca, zanatlija odnosno artizan bio je građanin, koji je davao gradu izrazitiji značaj i od inteligencije. Taj zanatlija umio je sjediti za kavanskim stolom i ostati u razgovoru s ljekarnikom, gdje se za razliku od kavane politika vodila en petit comite, za zatvorenim vratima.“
(iz eseja „Vječni Split“ – portret jednoga grada, autora Bogdana Radice, New York, na Thanksgiving Day 1955.)
Page updated
Google Sites
Report abuse